fbpx

Banjaluka u PRAZNIČNOM RASPOLOŽENJU: Sprovodimo hapšenja, ne rješavamo ubistva, prikrivamo korupciju

Decembar je već pri kraju, praznična atmosfera u vazduhu… ili bi ono trebalo da bude praznična atmosfera?

Potrošili smo hiljade konvertibilnih maraka na nove lampice i druge novogodišnje dekoracije. Teško je vidjeti gdje nam je otišao novac dok nam u oči upada plavičasta svjetlost lampica iz glavne banjalučke ulice, ili bolje da kažem, dok nas bole oči od te plave svjetlosti. Vrlo je teško to razaznati i primijetiti. No, primijetismo da je bina kod Jova bara prazna. Da, to je sada bina kod Jova bara, a ne kod Muzeja savremene umjetnosti – jednostavna stvar javnog mijenja. Na temperaturi ispod nule stoje ljudi za onim jadnim štandovima, nadaju se da će naići neko da kupi koji slatkiš, koji ćevap, pa da oni mogu djetetu priuštiti poklon ispod jelke. Zimzograd smo rasuli na više strana, iako svi znamo da nismo na tom nivou da disperziju održimo u ravnoteži.

Da li išta više možemo držati u ravnoteži?

Balansa očigledno nema, jer sa jedne strane zovemo turiste da posjete Banjaluku, prijavljujemo se za Evropsku prestonicu kulture, dok sa druge strane prijavljujemo jedni druge, naređujemo hapšenja, ne rješavamo ubistva, prikrivamo korupciju.  Primjećujete da je sve to jako konfuzno i ironično. Zapravo, ironija i apsurd su najzastupljenije i najomiljenije stilske figure ove naše države. Daleko smo mi od evropskih standarda i njihovog mentaliteta. Ipak je ovo Balkan, zemlja krvi i meda. Meda nam očigledno ponestaje ali krvi nam ne fali, čini se da je prolijevamo svaki dan, kako figurativno tako i doslovno. Džaba nam pedeset i kusur hiljada maraka za novi nakit za bandere kad smo mi, jadni, kao ljudi ogoljeni. Ličnost se ne može prikriti nakitom.

Zovemo turiste, obećavamo koncerte, nezaboravan provod i lude uspomene. Nakon 25. decembra 2018. godine, prilično sam sigurna da ćemo mnogima ostati u sjećanju. Ova silna Banja Luka, sa ubitačno plavim svjetlima u Gospodskoj ulici! Čak smo počastvovani i člankom u New York Times-u. Bilo bi divno kad bi povod za ovaj članak bio neki pozitivan, ali eto, takve smo mi Srbi sreće da se samo loše stvari vezane za nas pročuju u svijetu.

Ove godine se na domaće fakultete upisalo 1000 studenata manje pa smo se začudili. Zašto djeca idu? Teška je situacija, jeste, ali to je samo par mukotrpnih godina… treba da ostanu, treba da se bore za svoju zemlju, najlakše je pobjeći.

Ja vas pitam: gdje da ostanu? Za šta da se bore? Jeste li im ikada dali povoda da se osjećaju kao da je ovo njihova zemlja? Da imaju bilo kakvog razloga da se ponose svojom otadžbinom? Evo praznici su, naši inostrani studenti se vraćaju otadžbini, da u miru i u krugu porodice provedu praznike. Kažu, tamo na zapadu je sve veličanstveno okićeno, ljudi jurcaju, kupuju poklone i rezervišu odmore. Ali nije to to, fale bakini salnjaci i mamina sarma, a trebalo bi i doći, reći komšijama kako se živi negdje tamo „preko grane“. Vratila su se djeca, majkama puno srce a oni uživaju u pažnji.

I taman onda, kad na sekund pomisle da im nedostaje ovo ovdje, da ipak postoji neka spona s ovim narodom, ovim mentalitetom, dođe dan kada shvate da su dobro postupili. Šta bi da su ostali? Kud bi sa sobom i svojim životom? Da nakon mukotrpnog rada i učenja budu primorani da pocijepaju diplomu pred televizijom jer shvataju da ne vrijedi? Kod nas se cijene neke druge stvari, posebni smo po našim kriterijumima…

Nije ni tamo u inostranstvu sve savršeno, ne cvjetaju ruže, ali bar nisu naše pa nas to ne dotiče. Pitamo se nekad kako je onim ljudima koji žive u državi na koju su ponosni, u kojoj se cijeni ono što radiš i kako radiš, onoj iz koje nisi primoran otisnuti se u tuđinu da ne razmišljaš hoćeš li prekosutra imati hljeba? Došli smo u fazu da sunce tuđeg neba grije mnogo jače nego ono naše. Šta nam je još od našeg ostalo, sarma i salnjaci? Odavno ne znamo čime se dičimo, možda zlatnim kašikama na Dušanovom dvoru? Ali kasno je, ljudi, da se i dalje kitimo tuđim perjem. Prošlo je mnogo vijekova otada, ljudska civilizacija je napredovala i u socijalnom i u kognitivnom smislu. Jeste, imala je svoje uspone i padove… ali se čini kao da Balkan ima nešto malo tih uspona. Skoro pa ništa. Osjećamo se ponekad kao da živimo u DDR-u, izolovani od savremenih tokova života, ograničeni na sebe i neposrednu svoju okolinu. Pitanje je, kada će doći vrijeme da spoznamo i srušimo svoj Berlinski zid? Da krenemo vrednovati znanje, volju i ambiciju?

Više ne možemo recitovati Aleksu Šantića i „Ostajte ovdje“ jer su nam sada i majka i brat pod tuđim nebom. I bolje je tamo, gdje niko poznati nas neće, nego ostati ovdje da nas slijepe vođe vode kad nam provjere i odobre dange. Sad ćemo, u autobusu za bolje sutra, recitovati Disovu pjesmu „Naši dani“. Nije ovo kritika isključivo političarima i strankama. Ovo je kritika cjelokupnom našem mentalitetu i izvrnutom javnom mijenju. 25.12.2018. će biti zapamćen kao dan kada je dostignuta eskalacija, plato svih događaja koji su obilježili prethodne godine našeg života. Mi smo krivi jer oni koje biramo su ogledalo našeg stava, mi i dalje nesvjesno podržavamo i ono što nam smeta, nadamo se da će neko drugi odraditi stvari umjesto nas. Pitam se, ko će vladati i likovati kada nam država bude bez naroda, kada svi odu “trbuhom za kruhom” da pronađu svoje bolje sutra i svoje mjesto pod (tuđim) zvijezdama? Hoćemo li stati tek kada bude prekasno i kada uništimo sve dobro što smo mogli imati, kada predamo sav svoj kapacitet drugim zemljama koje ih znaju cijeniti? Čime ćemo se onda dičiti i ponositi?!

Kažu nam sada: ne ostajte ovdje, ako boga znate!

Dental Studio Prijedor
ASHA prodaja vozila