Ovo je morbidno samo po sebi, a još više čudi s obzirom na činjenicu da se podrška takvom vetu do sada podrazumijevala po automatizmu.
To nam govori važnu stvar: vladajući režim nije više siguran da može dobiti širu podršku građana i političkih aktera čak i na stvarima na kojima je očito da treba biti podržan. I u pravu je – to smo mogli jasno vidjeti ovih dana kada su građani izignorisali poziv na podršku Predsjedniku zbog procesuiranja za “nepoštovanje odluka Visokog predstavnika”, ili po pitanju protesta “Granica postoji”. Unatoč intenzivne medijske pripreme ti protesti su očito svedeni na partijske aktiviste, a i to u vrlo skromnom broju. Scene sa skupova “podrške” su baš otužne.
To nam dalje pokazuje važnu stvar: građani RS ne haju mnogo niti za sudbinu Predsjednika niti za granicu. A to je baš zabrinjavajuća stvar: jer ako građani ne žele da brane svoje institucije onda su te institucija osuđene na propast. Pravo pitanje glasi: zašto je to tako? Zašto građani ne osjete potrebu da stanu u odbranu svog Predsjednika, već naprotiv, sve češće čujemo zlurade komentare koji kao da jedva čekaju da ga neko skloni? Zašto vlast nije sigurna da će dobiti podršku čak i na tako izvjesnoj stvari kao što je podrška vetu u BH Predsjedništvu? I najvažnije od svega: zašto građani djeluju tako nezainteresovani za bilo šta što zadesi Srpsku?
1.
Više je uzroka za takav odnos ljudi u ovim situacijiama. Prvo, retorika podjela koju konstantno provodi Dodik očito ga onemogućava da mobiliše sve ljude u odbranu politika koje zastupa ili institucije koju obnaša. Ne možete jedan dan etiketirati ljude kao izdajnike, neprijatelje Srpske i srpstva, itd., a onda očekivati da stanu iza vas. Ne možete osporavati prava pojedinim grupama, poput novinara, LGBT aktivista ili sindikata, a onda očekivati da vas podrže kad je frka. Ne možete vrijeđati opoziciju a onda tražiti konsenzus.
Uopšte, u Srpskoj je instaliran jedan poluatokratskipartijsko-liderski režim u kome vlast često ne brani interese svih građana, već samo pripadnika režima. Logična posljedica je da se onda u kritičnim momentima ne može ni dobiti podrška svih građana Srpske, već samo pripadnika režima i partije. Ako stvorite partijsko-klijentelističku državu onda možete računati samo na partiju i klijentelu. A i to samo dok možete braniti njihove interese.
2.
Drugi razlog je odsustvo legitimiteta onog ko apeluje na ljude da se angažuju u zaštiti institucija i ingerencija RS. Na primjer, mi se svi sjećamo ponašanja aktuelne vlasti u analognoj situaciji kada je smjenjivan Nikola Poplašen – što je vjerovatno najveća izdaja u dosadašnjoj istoriji RS. Ili: poziv na zaštitu institucija RS dolazi od onih koji su veliki dio ovlasti prenijeli na BH. Na Skupštini je neko od poslanika opozicije jako pametno podsjetio na imena onih poslanika koji su glasali za formiranje i Suda i Tužilaštva BH, a sada nam igraju ulogu prvih patriota. Koliko god revizionistička mašinerija u Srba radila punom parom ljudi ipak ne zaboravljaju takve stvari.
3
Treći razlog je praksa obesmišljavanja svih institucija Republike, koje su svedene na akalamaciono tijelo koje provodi volju jednog čovjeka ili politbiroa stranke. Nažalost, mnogi ljudi u RS osjećaju da bi odbrana neke institucije bila istoznačna sa odbranom volje i interesa jednog čovjeka ili partijske elite, i stoga ne osjećaju ni najmanju empatiju za sudbinu istih. Problem svih partijsko-liderskih država je da one ne mogu mobilisati ljude van stranke. To nije tako vidljivo u običnim vremenima, kada je podrška partije dovoljna, ali postaje očito u doba kriza, kada se traži širi konsenzus. Zato su takve države tako lako lomljive i istorija nam je više puta pokazala da se sruše kao kula od karata na prvom jačem vjetru. Prosto je: ako privatizujete državu onda ne možete očekivati od ljudi da se za tu državu angažuju – zašto bi se neko drugi žrtvovao za vaš privatni posjed? Mnogi nisu razumjeli upozorenje da korupcija i privatizacija institucija dugoročno ugrožava opstanak RS-a. Sada sve očitije možemo da vidimo istinitost tog upozorenja.
4
Četvrti i najvažniji razlog je svođenje građana na puke podanike. Režim je godinama proizvodio podanički mentalitet gušeći svaku formu nesaglasnosti. Sada to dolazi na naplatu: podanicima je nebitno “Ko” je vladar – Dodik, ambasade ili Šmit. Stara je politička mudrost: “republika traži republikance”. Nema republike bez aktivnog građanstva. Ako ljude pretvorite u amorfnu masu nespremnu za bilo kakav angažman, onda imate upravo to: amorfnu masu bez kapaciteta da djeluje. Kao što ne djeluju kada vlast RS-a napada novinare, sindikate, LGBT, NGO, kada etiketira opoziciju, “izdajnike” itd, tako sada mirno i bez reakacije gledaju kako neko drugi napada tu istu vlast. Ako dresirate ljude da ne reaguju kada institucije vlasti gaze prava pojedinaca i manjinskih grupa u RS, onda imate ljude koji neće reagovati ni kada neko jači gazi te institucije. Jedino što možete je da u očajanju bacate kletve – ali sami ste krivi za taj fatalizam.
Neki naši raniji političari znali su tu mudrost. U našem narodu malo je promovisana činjenica da je knjigu “O slobodi” Džona Stjuarta Mila, na srpski jezik preveo niko drugi do kralj Petar I. On je to objasnio potrebom da ljudi u Srbiji, nakon vijekovnog ropstva, prestanu biti podanici i postanu građani: “Ja ne želim da budem kralj robova, već kralj slobodnih ljudi.”
Kralj je bio dovoljno mudar da zna kako se oslonac vlasti u teškim vremenima može dobiti samo od slobodnih ljudi. Jer ti ljudi imaju šta da brane: braneći kralja oni brane svoju slobodu. Podanici će nastaviti robovati – samo će se gospodar promijeniti. Nažalost, sve je manje ljudi u RS koji osjećaju da braneći institucije Republike (računajući i onu Predsjednika ili člana Predsjedništva) brane svoju slobodu. Naprotiv – sve više ljudi upravo te institucije vidi kao izvor svoje neslobode.
