Da je bosansko visoko učilište postojalo u srednjem vijeku, potvrđuju prašnjavi spisi inkvizicijskog suda u italijanskom Turinu.
Dok se u školskim udžbenicima korijeni evropskog visokog obrazovanja vežu isključivo za Bolognu, Pariz ili Oxford, kako ističe profesor Enver Imamović, u sjeni balkanskih planina stoljećima je tinjala institucija koja je prkosila tadašnjem poretku svijeta. Srednjovjekovna Bosna imala je svoj univerzitet. I to ne bilo kakav – bio je to jedini slobodni univerzitet za heretičke studije u Evropi, utočište misliocima koji su na istoku i zapadu završavali na lomačama.
Tajna iz turinskih arhiva
Da priča o bosanskom visokom učilištu nije mit, potvrđuju prašnjavi spisi inkvizicijskog suda u italijanskom Turinu. Godine 1387. pred tim sudom se vodio proces protiv izvjesnog Jakova Becha, optuženog za pripadnost opasnoj heretičkoj sekti. Pritisnut istražiteljima, Bech je priznao kako je postao “krivovjernik”, otkrivši podatak koji će stoljećima kasnije šokirati historičare. Izjavio je da su ga italijanski heretici poslali u Bosnu da tamo potpuno i savršeno izuči doktrinu kod tamošnjih maestra, odnosno profesora. Za taj put je dobio deset forinti i jasne upute da se javi u mjesto zvano Bosna, pod upravu bosanskog bana.
Kad heretici postanu državna elita
Kako navodi profesor Imamović, ugled ovog bosanskog učilišta nije izgrađen preko noći. Spisi iz Chieria kod Turina dokazuju da su italijanski studenti masovno odlazili na naukovanje u Bosnu još od polovine 14. stoljeća. Bosna je u to vrijeme bila jedinstven fenomen, zemlja u kojoj je hereza bila toliko ukorijenjena da je praktično imala status državne vjere.
Bosanski teolozi bili su toliko obrazovani da su ravnopravno vodili dogmatske debate s najvećim vatikanskim umovima, poput papinog izaslanika Casamarisa još 1203. godine ili zloglasnog inkvizitora Torquemade 1459. godine. Takva intelektualna elita, sposobna da se nosi s najoštrijim umovima Vatikana, mogla se formirati samo na jednom mjestu – domaćem visokom učilištu.
Dan kada je dvoranom zavladao muk
Kako je u praksi izgledao život na ovom univerzitetu i kako su se slavile diplome, plastično opisuje literarni prikaz iz knjige “Propast Kraljevstva bosanskog”. Svake godine, prvog ponedjeljka u mjesecu kada počnu cvjetati lipe, u Bosanskom učilištu vladala bi velika svečanost.
Proslavljao se završetak naukovanja, a među studentima iz cijele Evrope te je godine stajao i sin bosanskog kralja Tomaša, princ Stjepan Kotromanić. Kada je visoki učitelj Desoje Tihčinić prozvao prinčevo ime, dvoranom je zavladao muk. Stjepan je istupio u svečanoj odori kako bi primio titulu koja se tada dodjeljivala za najveći stepen učenosti, naslov sveznalca.
Diploma na telećoj koži i titula sveznalca
U pozadini proslave, kralj Tomaš je s ponosom razgledao sinovu diplomu pisanu na finoj telećoj koži, dok mu je dvorski dijak pojašnjavao detalje koji otkrivaju nevjerovatan nivo organizacije ove institucije. Diploma je bila dvojezična i dvopismena. Na bosanskom jeziku i domaćoj bosančici ponosno je stajao naziv Bosansko učilište u Moštru, dok je paralelni tekst na latinskom jeziku, tadašnjem jeziku evropske diplomatije, isticao službeni naziv Universitas studiorum bosnensis. Umjesto velikog učitelja na latinskom je stajalo rector, a umjesto učitelja magistar.
Od anatomije do tajnih učenja
Da bi dobio prestižnu titulu sveznalca, kraljev sin je morao punih pet godina slušati predavanja na svjetovnom smjeru. Njegov akademski put obuhvatao je polaganje teških ispita iz filozofsko-teološke podloge kroz postanak svijeta i osnove dualističkog učenja. Zatim je morao savladati historiju i državnost kroz predmet o prošlosti i nastanku Bosne, dok su se njegove pravne i praktične vještine klesale kroz kanonsko i građansko pravo, te opsežne upute u upravljanju koje su uključivale račun, umjetničko stvaralaštvo i anatomiju ljudskog tijela.
Dok je latinski jezik na diplomi omogućavao stranim studentima da se po povratku u svoje domovine, od Italije do Francuske, predstave kao priznati akademski građani, Moštre kod Visokog ostalo je upisano kao slobodna zona srednjovjekovnog uma. Dok je ostatak Evrope progonio i spaljivao drugačije mišljenje, Bosna je svoje krivovjernike pretvarala u uvažene magistre.
– Stjepan je po završetku naukovanja došao za stalno na dvor da bude uz oca, da se privikava na dvorski život i na dužnost koja ga čeka. Dvor mu je postao ono što mu je nekada bila očinska kuća u Slavinu. Kao odraslom, bilo mu je jasno da mu je kao princu tu pravi dom, uz oca kralja, i da se uz njega priprema da ga jednog dana naslijedi na prijestolju, ako mu bude suđeno. Da je i posljednji kralj Stjepan Tomaševic također zavrsio ovaj fakultet svjedoči njegovo pismo upućeno 1462. g. papi Piju II, za koje je u svojim memoarima naveo kao primjer stilski savrsene diplomatske korespodencije – zaključio je Imamović.
Stav
