Medvjed koji nauči da mu je čovjek izvor hrane teško se vraća u šumu. Isto važi i za onog koji godine provede iza rešetaka i među ljudima, zbog čega brzo zaboravi kako da živi u divljini.
Medvjeda koji decenijama žive u kavezima na privatnim imanjima, u restoranima i turističkim objektima u Bosni i Hercegovini ima najmanje 11, iako je to zabranjeno Zakonom o dobrobiti životinja.
Ipak, ovaj broj nije konačan jer nema preciznih podataka, dok sagovornici CAPITAL-a upozoravaju da nadležne institucije nemaju adekvatno rješenje za medvjede koji jednom završe u zatočeništvu.
Jedan od najstarijih primjeraka ove divlje životinje iza rešetaka nalazi se u naselju Šešići kod Travnika, na privatnom posjedu, odmah pored magistralnog puta.
Medvjed koji je ove godine napunio 25 godina, život je proveo u betoniranom kavezu manjem od 10 kvadratnih metara, u šta se uvjerila ekipa CAPITAL-a koja je obišla ovu lokaciju.
Iako je vremenom postao atrakcija i omiljen kod prolaznika koji navraćaju i donose mu hranu, na njemu su posljedice dvije i po decenije života u kavezu jasno vidljive. Njegovo kretanje je ograničeno na uznemireno kruženje po kavezu i kupanje u betonskom koritu.
Nešto drugačija situacija vlada u zoološkom vrtu Eko-centra FIS Vitez na Vlašiću. Dva medvjeda, Tedi i Maša, tamo su našli bolje, ali ne i idealne uslove.
Radnik ovog centra zadužen za brigu o životinjama Amir Spahić nam je objasnio da su medvjedi ostali bez majki bili toliko mali, da bez njih nisu mogli preživjeti u šumi.
“Tedi ima 13 godina, a Maša devet. On je donesen kod nas kao beba sa samo 350 grama, nakon što mu je majka stradala. Mašu je othranila jedna djevojčica, a mi smo je otkupili. Nismo im dopustili da se pare, stalno su u odvojenim kavezima, zato što ne znamo šta bismo sa mladima. Oba medvjeda redovno kontrolišu veterinari. Mislim da se ne bi snašli u prirodi kada smo ih pustili“, priča Spahić i dodaje da je za ova dva medvjeda potrebno mnogo hrane.
Kaže da su svjesni da držanje medvjeda u ovim uslovima nije prirodno, ali da je za ova dva primjerka to bilo jedino rješenje da bi preživjeli. Ovaj zoološki vrt ishodovao je dozvole i dokumentaciju za obje jedinke. Bilo je pregovora o prelasku Tedija u zoološki vrt u Zagrebu, ali se nije realizovao.
Zbog blizine naselja, kaže, medvjedi su ograđeni čvrstom ogradom ispred koje je postavljena i druga za distancu od turista koji vole da se približe, u šta se ekipa CAPITAL-a uvjerila. Svaki medvjed ima kavez od oko 100 kvadrata, kao i pećinu kao skloništa, a kroz ogradu je provučen i takozvani “električni pastir”.
Siva zona
Sagovornici CAPITAL-a kažu da su najveći problem privatni posjedi i očajni uslovi u kojima se drže ove divlje životinje, na šta ne utiče ni činjenica da je to zabranjeno zakonom.
Čak i kada bi inspekcije nekome izrekle sankciju ili oduzele medvjeda, ne bi imale gdje da ga smjeste. U BiH ne postoji nijedno prihvatilište u koje bi mogli biti smješteni, a slanje u inostranstvo moguće je samo kroz razmjenu između zooloških vrtova.
Objašnjavaju da mladunci medvjeda dospiju iza rešetaka najčešće nakon gubitka majke, bilo da je odstrijeljena u lovu ili stradala na drugi način.
Ljudi obično, govore oni, misle da spasavaju mladunče i završe sa opsanim kućnim ljubimcem od 250 kilograma. Taj ljubimac više ne može nazad u šumu, a za njegovu ishranu im je potrebno malo bogatstvo.
Potpredsjednica u Centru za životnu sredinu Aleksandra Anja Dragomirović priča da su ljudima medvjedi simpatični pa ih hrane, nesvjesni da se divlja životinja tako može naviknuti na čovjeka i izgubiti strah od njega.
“To je opasno, a onda postane prekasno. Zbog toga se medvjedi vraćaju po hranu, zalaze u naselja i uvijek vreba opasnost. U takvim situacijama, jedino rješenje kada ne postoji prihvatilište bilo bi da se životinja u zatočeništvu eutanazira, što niko neće dopustiti. Niti je humano niti bi se to moglo nazvati dobrobit životinja. Da bi se eventualno odveli u neka inostrana prihvatilišta, moraju se preći administrativne prepreke za šta su vam potrebni vrlo raspoloženi ljudi u institucijama, što je rijetko kada slučaj“, kaže Dragomirović.
Govori da medvjedi u kavezima u BiH uglavnom žive u veoma lošim uslovima, a da je zadovoljavajuće vidjela samo u centru “Paragost” kod Doboja gdje žive dva medvjeda, Ljubica i još jedna Maša. Ipak, ističe ona, opasno je to što im posjetioci ulaze u kavez.
Centar sarađuje sa fondacijom “Bears in Mind” iz Holandije, koja je prije osam godina skenirala stanje medvjeda u zatočeništvu u BiH i čija je želja bila da se u Driniću napravi prihvatilište. Radovi su započeti, napravljeno je nekoliko brloga, ali su stali. Ova organizacija odvela je ranije medvjedicu Milu iz BiH u njihovo prihvatilište.
Osim na Vlašiću, u Šešićima i kod Doboja, govori Dragomirović, dva medvjeda žive i na privatnom posjedu u selu Bistrica u Gornjem Vakufu, čiji bi vlasnik, zbog odmaklih godina, volio da ih može neko preuzeti. Zna i za jednog medvjeda na Sokocu, kao i za jednog na području Istočnog Sarajeva.
“Preporuka struke je da se oni ostave u prirodi, makar to bilo i fatalno po njih, jer je bolje i to nego da 30 godina gledaju kroz rešetke. Ta praksa se mora završiti, jednostavno, to nije u redu iako je početna ideja možda i bila humana“, kaže Dragomirović.
Mnogi pamte medvjeda iz Potočana kod Prnjavora koji je bio godinama vezan lancem za drvo, a bilo i onih koje su dovodili u gradove i sela kao cirkuske atrakcije.
Ekspert za biodiverzitet u BiH Emir Delić priča da medvjedi u optimalnim uslovima mogu da žive i do 40 godina. Objašnjava da su domaćinstva i privatni posjedi potpuno u sivoj zoni, a da se dio slučajeva otkrije samo kroz dojave.
Dešava se da životinja bude premještena i da inspekcija ne može da ih nađe.
“Dva medvjeda su smještena u zoološkom vrtu u tržnom centru “Bingo” Tuzla prije pet godina. Kada su pronađeni, bili su u veoma lošem zdravstvenom stanju. Oni tamo imaju najbolje moguće uslove za preživljavanje, iako to nije ni blizu onome što je ovim životinjama potrebno. Za njih je prostranstvo i šuma u kojoj mogu da prelaze hiljade kilometara“, kaže Delić i dodaje da u BiH živi stabilna populacija od oko 1.500 jedinki.
Građani koji na svojim posjedima drže medvjede, objašnjava, ne plaše se sankcija i inspekcija, jer znaju da neće biti kažnjeni.
“Medvjedi su u BiH zaštićena, ali i lovna vrsta. Ranije je lov bio zabranjen, ali sada je moguć zbog pritiska poljoprivrednika. Izlistani su u takozvanoj “crvenoj knjizi”, na spisku zaštićenih i ugroženih vrsta. Lov je obavezno kontrolisan i utvrđuje se koliko se jedinki smije odstrijeliti. Moramo znati da je u BiH veoma prisutan krivolov, kojem pomaže fragmentisan sistem i nemoć inspekcije“, kaže Delić.
Kada govorimo o lovu, važno je znati da je mrki medvjed visokotrofejna divljač a da se u BiH nalazi se jedna od značajnih populacija u okviru dinarske i evropske populacije ove vrste, objašnjava konsultant za zaštitu životne sredine i zaštitu prirode Jovica Sjeničić.
Praksa držanja medvjeda u kućnim uslovima nije prihvatljiva ni sa aspekta dobrobiti životinja ni sa aspekta zaštite prirode.
“Uvjeren sam da ima mnogo više medvjeda u zatočeništvu nego što se misli. Nekad iz neznanja a nekad iz drugih okolnosti (posledica stradanja majke) ljudi dođu u kontakt sa mečićima pa ih spašavaju i nose sa sobom. U nedostatku adekvatnih prihvatilišta nerijetko se desi da ti mečići završe u privatnim zoo-vrtovima, restoranima, etno-selima ili privatnim kolekcijama. Sjetimo se medvjeda koji se 2015. godine iz Lijevče polja preko Potkozarja spustio u Banjaluku i gdje je usmrćen u manje više stihijskoj akciji. S razlogom se sumnjalo da se radi o životinji koja je držana u zarobljeništvu pa je puštena ili pobjegla“, kaže on.
Mrki medvjed je zakonski zaštićen u oba entiteta. U Republici Srpskoj je dozvoljen lov u periodu od 1. oktobra do 15. maja, u FBiH je zabranjen.
“Kazne od dvije do osam godina zatvora za nezakonit lov i odštete do 20.000 KM ne demotivišu krivolovce da s vremena na vrijeme odstrijele medvjeda. To pokazuje vjerovatno da se ne boje pravnih posledica“, kaže Sjeničić.
U krivolovu stradao medvjed sa ogrlicom za praćenje
Put medvjeda do kaveza često počinje mnogo ranije, u šumi. Kada mladunče ostane bez majke, bilo zbog prirodnog stradanja ili krivolova, ljudi ga nerijetko uzmu i pokušavaju spasiti.
Svako lovačko udruženje početkom lovne godine, obavezno je da dostavi plan odstrela i uzgoja divljači. Na osnovu tog dokumenta Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS daje saglasnost.
Proporcionalno na osnovu veličine lovišta i kapaciteta određuje se koliko se godišnje smije odstrijeliti medvjeda, a sezona lova traje od 1. oktobra do 15. maja. Na osnovu toga Lovački savez RS izdaje trofejni list, a ukoliko se ne “iskoristi” ostaje u udruženju.
Svaki lovac koji krene u lov na medvjeda mora imati određenu dozvolu. Ta dozvola je i mjerilo da je neko bio u lovu, a potom vodi i evidenciju. Sa njim ide vodič koji mu govori koja je jedinka za odstrel, a koja nije.
“Imali smo jedan zvanični krivolov u RS prije dvije godine na području Nacionalnog parka “Sutjeska”, gdje smo odabrali jedinku kojoj smo stavili ogrlicu kako bi pratili njeno kretanje i razvoj u naučne svrhe. Potom smo vidjeli u jednom momentu da nam GPS koji je na jedinki stoji u mjestu, da se u stvari životinja ne kreće“, rekao je Lazić.
Nakon saznanja da se medvjedici nešto možda desilo, krenuli su na teren. Pronašli su odsječenu GPS ogrlicu. Poslije dva dana potrage našli su jedinku sa odstrelnom ranom, ostavljenu.
Inače, krivolov je izuzetno prisutan, što govori i podatak da su svi medvjedi koji su nosili ogrlicu, stradali na ovaj način.
Od krivolova imaju i koristi, iskorištavaju mredveđe meso, krzno ili lobanju.
Medvjed se može “podivljati”
Kenan Topalović iz Saveza lovačkih organizacija u BiH kaže da je prisustvovao situaciji gdje je nađeno meče koje se već pripitomilo kod ljudi.
“Kada se mladunče navikne na ljude može se samo smjestiti u zoološki vrt, ne može se vratiti u prirodu samostalno jer bi uginulo“, naveo je Topalović.
Dobar primjer prakse spašavanja malih medvjeda, kaže Topalović, postoji u Turskoj. Pronađeni medvjedi pokušavaju se podivljati, gdje im hranu ostavljaju na određenom lokalitetu da je medvjed traži kao u divljini.
Da nije sve crno kod nas dokazuje čovjek iz Travnika. On je uspio da mladunce, koja su obično ostali bez majke, podmetne drugim mečkama.
“Uspio je 3-4 puta to uraditi i na taj način ih spasiti od sigurne smrti“, kazao je.
Što se tiče krivolova ono se obično dešava u ruralnim dijelovima, gdje se čovjek zbog zaštite stoke odluči na ubijanje medvjeda, ali ni to nije toliko čest slučaj. U redovnom lovu vrlo rijetko se desi da se medvjed odstrijeli bez dozvole.
Premještanje u Evropu
Da postoji i neka druga alternativa zaštite medvjeda i njegovo odrastanje u boljim uslovima, pokazuje i slučaj prije par godina. Pomenuta medvjedica Mila iz Busovače uspješno je premještena u nacionalni park u Holandiji.
Pronašli su je 2015. lovci u šumi samu i dehidriranu, nakon toga sedam godina je boravila kod Hamde Ibreljića koji ju je udomio.
Višegodišnje traženje prihvatilišta za nju napokon se isplatilo, a kako je Ibreljić rekao bio je vrlo tužan ali i srećan jer će medvjedica nastaviti život u boljim uslovima.
Zanimljivo je da nam na upite o ovoj temi nisu odgovorili iz federalnog Inspektorata, kao ni iz ministarstava oba entiteta, iako smo ih na to i podsjetili. Odgovor na upit dobili smo samo od Inspektorata RS u kojem su nam rekli da su prethodnih godina imali jednu prijavu, ali da izlaskom na lice mjesta nisu pronašli medvjeda.
Ova priča je nastala uz podršku Earth Journalism Networka.
CAPITAL: Andrijana Pisarević/Lea Lukić
