„Ganjati papire“ – ovaj općeprihvaćeni frazem u našem jeziku ima svoje puno, često stresno značenje. Zašto? Umjesto da odete, završite obavezu za nekoliko minuta i nastavite sa svojim danom, vi stvarno morate danima da „ganjate“ papire. A paradoks je u tome što se većina tih poslova svodi na nekoliko dodira po tastaturi, jedan klik na printeru, potpis i službeni pečat.
Nažalost, svjedoci smo da se to kod nas ne završava tako jednostavno. Ako prođete kroz vrata iza kojih sjedi službenik koji je nenaspavan, nervozan, aljkav ili jednostavno ne zna svoj posao, vaša administrativna šetnja pretvara se u agoniju. Nedavno sam se i sam našao u takvoj situaciji. Zbog jednog običnog dokumenta morao sam odlaziti tri puta, za nešto što mi je prethodne godine oduzelo svega pet minuta, jer je tada na tom mjestu sjedila osoba koja je bila kompetentna i predana svom poslu.
Međutim, cilj ovog teksta nije da ponovo oživljavam probleme s kojima se svakodnevno susrećemo pred šalterima. Cilj mi je da pišem o onim svijetlim primjerima profesionalnosti, o ljudima koji svoj posao obavljaju časno, pošteno i s dubokim poštovanjem prema građanima.
Nedavno u već poodmaklo jutro pokucao sam na vrata jednog od matičnih ureda na području grada Prijedora. Ušao sam i pozdravio matičarku s druge strane stola, ona je uljudno uzvratila pozdrav. Njeno lice imalo je strogo profesionalan izraz, bez ijednog suvišnog osmijeha. Izgledala je izuzetno ozbiljno. Objasnio sam joj šta mi je potrebno i predao dokumentaciju: dokument na švedskom jeziku sa apostille pečatom, prevod tog dokumenta na naš jezik, rodni list i uvjerenje o državljanstvu.
Matičarka me zamolila da sjednem i odmah se prihvatila posla. Uslijedila je tišina koju je prekidao samo zvuk tastature. Fokusirano je tipkala, printala, upoređivala podatke iz različitih dokumenata, listala matične knjige i pažljivo zapisivala bilješke na mali roze stiker. Diskretno sam je posmatrao, poštujući njenu koncentraciju. Taj tihi, ali dinamični rad trajao je oko pola sata.
Kada je završila, pozvala me je da priđem i detaljno mi objasnila situaciju. Ispostavilo se da se mnogo toga nije slagalo. Nemar njenih prethodnika ostavili su u matičnoj knjizi sijaset grešaka, od pogrešno upisanog imena, preko nedostatka ključnih podataka, pa sve do pogrešnog mjesta rođenja. Smireno mi je objasnila da moram podnijeti dva zahtjeva za ispravku grešaka i tačno me uputila gdje i kome da se javim. Na onom roze stikeru pedantno je ispisala svaku stavku koja nedostaje. Napomenula mi je da matični ured radi samo jedan dan u sedmici, ali da je sutradan mogu pronaći u šalter-sali zgrade Gradske uprave.
„Samo tražite Azru“, rekla je.
Uradio sam sve tačno prema njenim uputama. Već sutradan, rješenja su bila spremna. Pronašao sam je na šalteru broj jedan i predao joj dokumente. Na njenom licu je ponovo bio onaj isti, strogi službeni izraz. Zamolila me je da sačekam u hodniku dvadesetak minuta.
Dok sam sjedio na klupi i razgovarao telefonom, osjetio sam blag dodir na ramenu. Bila je to ona. Pozvala me je nazad u šalter-salu i izložila mi rezultat svog rada: sve greške su ispravljene, podaci su ažurirani, a ona je već pripremila službene obavijesti za sve druge institucije kojih se te izmjene tiču. Olakšala mi je proces koji je mogao trajati danima. Zahvalio sam joj se, pozdravio je i izašao.
Nekoliko minuta kasnije, dok sam u hodniku čekao ovjeru izjave, matičarka Azra je prošla pored mene. Pogledala me je i uputila mi topao, iskren osmijeh. Uzvratio sam joj. Bio je to jedini osmijeh koji sam dobio od nje tokom ta dva dana, i to tek onda kada je izašla iz okvira svog radnog mjesta.
Dok sam odlazio, dugo sam razmišljao o tom susretu. Fascinirala me je ta podjela, dok radi, ona je maksimalno ozbiljna, marljiva i strogo profesionalna. Ne troši vrijeme na kurtoaziju, već svu svoju energiju usmjerava na to da posao završi besprijekorno i u najkraćem mogućem roku, kako bi pomogla čovjeku s druge strane šaltera. Tek kada je posao završen, pokazala je svoje privatno, srdačno lice.
Matičarka Azra iz Prijedora je upravo to, jedna dragocjena, svijetla kap u moru naše birokratije. Kada bi institucije i javne ustanove imala više ovakvih Azri, riječ „ganjati“ bi konačno izgubila smisao u našem jeziku.
Piše: Hajrudin Čirkić
