Životni vijek i rad u „Elektroprenosu Bosne i Hercegovine“ (pogon Banja Luka) vodili su me na razne strane. Ipak, sedamdesete godine prošlog vijeka i moji česti boravci u gradu na Sani ostali su trajno urezani u sjećanje. Prijedor je tada imao posebnu dušu, velika preduzeća i energiju koja se osjećala na svakom koraku.
Moj zadatak je bio pregled visokonaponskih dalekovoda koji su napajali i povezivali ovaj kraj. Prijedor je u to vrijeme bio istinsko privredno i energetsko čvorište. Kroz njega su prolazila dva velika dalekovoda – jedan iz Jablanice, a drugi iz Kaknja. Oba su preko Prijedora i Une išla dalje prema trafostanici Mraclin kod Zagreba.
Treći, takođe važan 110 kV dalekovod, povezivao je Prijedor i Mraclin. Grad je tada imao dvije trafostanice (od 220 kV i 110 kV), dok je treća izgrađena tek kasnije, osamdesetih godina.
Dok prebirem po uspomenama, kroz glavu mi prolaze likovi vrijednih ljudi, naših uklopničara sa kojima sam radio. Sjećam se Karla, Gojka, Mile i svih drugih… Nažalost, većina njih je danas već pokojna, ali svjetlo koje su održavali i danas živi.
Susret sa Pajom Vuisićem i Smokijem na snimanju filma
Grad je tih godina vrio od života. Spavalo se u čuvenom hotelu „Balkan“, jelo u restoranu „Ljubija“, a kupovalo u tadašnjoj popularnoj robnoj kući. Vrhunac tog društvenog i kulturnog uzleta desio se 1975. godine, kada se u selima oko Prijedora snimao legendarni film „Doktor Mladen“.
Tada sam imao priliku da lično upoznam glumačke gromade: Ljubišu Samardžića, Ljubu Tadića i Pavla Vuisića.
Paja je, onako boemski, često bio pod uticajem kapljice. Sjećam se da sam mu jednom platio žestoko piće u gradu. Čim bi se Paja pojavio na ulici, djeca bi se stvorila niotkuda i pratila ga u stopu u čitavim kolonama. Pamtim iz tog doba i našu ljubaznu sobaricu Minu, kao i sve konobare koji su činili da se u hotelu osjećamo kao kod kuće.
Nezaboravni duh starih prijedorskih lokala
Prijedor iz tog vremena pamtim i po specifičnom ugostiteljskom šarmu. Redovno smo ručavali u restoranu „Ljubija“, u onom dijelu lijevo gdje je bilo klasično posluživanje.
Tamo sam provodio vrijeme sa mojim starijim kolegom Gavrom Nikolićem, kojeg smo svi od milja zvali Čiča – bio je stariji od mene punih 25 godina. Terenske dane i vožnje kroz potkozarska sela olakšavao nam je naš vozač, pokojni Zdravko Balać, krstareći terenom u tada nezamjenjivom preduzećevom „Land Roveru“. Te zajedničke pauze za ručak i razgovori u „Ljubiji“ imali su posebnu čar i stvarali prijateljstva za čitav život.
Nedjeljne utakmice i veliko finale za Prvu ligu
Iako nisam iz Prijedora, ovaj grad i njegove ljude sam brzo zavolio kroz terenski rad. Dolazio bih na teren po nedjelju dana, a kada bi se desilo da ostanemo i preko vikenda, nedjelja je bila rezervisana isključivo za odlazak na stadion. Prijedor je tada živio i disao za fudbal.
Tako sam imao veliku privilegiju da sa tribina pratim istorijske kvalifikacije i samo finale „Rudara“ iz Ljubije za ulazak u elitnu Prvu saveznu ligu Jugoslavije. Stadion je bio krcat, a grad je gorio od nezapamćene euforije i nade. Nažalost, „Rudar“ u tom dramatičnom finalu nije uspio da napravi taj posljednji, istorijski korak i plasira se u prvoligaško društvo.
Ipak, ponos na taj tim je ostao ogroman, a ta sportska groznica se ne zaboravlja. U sjećanju su mi za sva vremena ostala velika fudbalska imena tog doba – Kerenović, Porobić, kao i sjajni Avdagić koji je u klub stigao iz Bosanske Krupe.
Godine prolaze, mnogi dragi ljudi više nisu među nama, ali ova sjećanja na Prijedor iz sedamdesetih godina ne blijede. Ona ostaju kao trajno svjedočanstvo o jednom vremenu, o mladosti, radu i gradu koji je uvijek imao veliko srce.
Radovan Jazić, Prijedor24.com
