Danas možete uz pomoć AI alata u sekundi proizvesti milion članaka o bilo kojoj temi. Zamislite tu moć u rukama političkih propagandista. Više ne morate ubijati istinu direktnim negiranjem. Dovoljno je da je zatrpate gomilom poluistina, spinova, “neutralnih” analiza koje pišu programi.“
To nije samo tehnološka stvar. To je bazično pitanje demokratije. Jer kako građanin da razlikuje šta je autentična vijest, a šta je smeće koje je izgenerisala mašina za potrebe jedne stranke, jedne države, jednog diktatora.
Kad sadržaj postane smeće
Postoji fraza koja zvuči kao infantilna šala, a zapravo je epitaf za internet kakvog poznajemo: content glut. U prevodu — zatrpanost sadržajem. Zamislite biblioteku u kojoj su police pretrpane milijardama knjiga, ali 99% tih knjiga napisao je papagaj lijevom nogom dok ponavlja ono što je već negdje pročitao, bez trunke smisla, autentičnosti, provjere ili ljudske kreativnosti. E, to je današnji internet.
Krivac? Umjetna inteligencija. Tačnije, generativna AI — modeli koji u djeliću sekunde proizvode tekstove, slike, video zapise. Na prvi pogled — čudo tehnologije. Na drugi — smrtonosna prijetnja. Jer kada se sadržaj proizvodi industrijski, repetitivno, na tone, na kvadrilione terabajta, on gubi vrijednost. A kako upozorava Economist, internet, makar onaj kakvog ga znamo, polako nestaje pod sopstvenim teretom smeća koje proizvodi AI.
Kad sve postane “sadržaj”, ništa nije sadržaj
Nekad je mreža bila prostor autorskog izraza. Blog koji ste napisali, kolumna, pjesma, istraživački tekst — sve je nosilo pečat osobe, ljudskog iskustva, truda. Danas?
Na istoj pretrazi dočekaće vas generisani blogovi o zdravlju, koje piše program bez medicinskog znanja. “Savjeti” o historiji izbačeni iz modela treniranog na Wikipediji i forumima punim teorija zavjere; lažne recenzije hotela koje piše bot, a objavljuje “portal” registrovan juče.
Internet se pretvorio u beskonačnu buvlju pijacu na kojoj svaki artikl izgleda kao original, ali 90% robe je kineska kopija. Kada sve postane “sadržaj”, ništa više nije istina. Ništa više nije istinski sadržaj. Kao kad vam u bure najboljeg vina neko uspe cisternu vode — nema više vina, sve se pretvara u bljutavu smjesu.
Algoritmi — saučesnici sabotaže
I da, ne završava se to na AI-u. Platforme i algoritmi — Google, Meta, TikTok — odavno su glavni saučesnici. Njihovi filteri nisu tu da štite istinu. Oni štite zaradu.
A zarada se mjeri pažnjom. Pažnja se najduže zadržava na jeftinom, efemernom i bombastičnom. U nas bi rekli-Na se, u se i poda se. Dakle, dok AI proizvodi smeće, algoritmi ga uredno guraju pod nos konzumentima. Rezultat: digitalni cunami u kojem se gubi i ono malo autentičnog, ljudskog, provjerenog.
Internet je izumro kao Agora, javni trg razmjene ideja. Pretvorio se u beskonačnu deponiju digitalnog smeća na kojoj tragate za zrnom zlata među tonama plastike. Ako vam se da.
“Content glut” kao oružje
Neko će reći — pa dobro, šta fali, internet je ionako pun gluposti. Ali nije isto kada gluposti pišu ljudi i kada gluposti proizvodi mašina. Ljudi su ipak imali granicu: trebalo je vremena, trebalo je truda. Bila je, da vulgarizujem, manja količna gluposti. AI nema tih ograničenja.
Danas možete u sekundi proizvesti milion članaka o bilo kojoj temi. Zamislite tu moć u rukama političkih propagandista. Više ne morate ubijati istinu direktnim negiranjem. Dovoljno je da je zatrpate gomilom poluistina, spinova, “neutralnih” analiza koje pišu programi.
To nije samo tehnološka stvar. To je bazično pitanje demokratije. Jer kako građanin da razlikuje šta je autentična vijest, a šta je smeće koje je izgenerisala mašina za potrebe jedne stranke, jedne države, jednog diktatora?
Šta to znači za Balkan-da i mi imamo veze sa ovim
Ako mislite da je ovo apstraktno, grdno se varate. Hajmo malo u našu avliju:
Pitanje istine na Balkanu nikada nije bilo samo pitanje tehnologije. U regionu u kojem su ratni zločini negirani, zločinci proglašeni herojima, gdje je genocid relativiziran, gdje se historija prekraja iz dana u dan, “content glut” je idealno oružje za nove Dodike, Vučiće i njihove propagandne aparate.
Zamislite internet zatrpan “analizama” koje tvrde da u Srebrenici nije počinjen genocid, a svaka od tih analiza izgleda kao akademski rad. Zamislite da AI bez prestanka izbacuje recenzije knjiga koje nikada nisu napisane, ili “svjedočanstva” ljudi koji nikada nisu postojali, ali sve izgleda uvjerljivo.
U takvom svijetu, istina ne biva poražena direktnim udarcem. Ona biva ugušena lavinom. To je prava moć content gluta.
Male kulture u velikom mulju
Poseban problem nose mali jezici i kulture. Engleski će preživjeti, jer masa ljudi i institucija ulaže u sadržaj. Ali šta je s bosanskim, hrvatskim, crnogorskim, makedonskim, albanskim? Ako AI krene masovno da prevodi, miješa i izmišlja, male kulture postaju kolateralna šteta.
Zamislite budućnost u kojoj mladi traže pjesme Maka Dizdara, a algoritam im nudi “poeziju” generisanu na bazi loše skeniranog PDF-a. Ili traže tekst o Petrovačkom polju, a dobiju generisanu “analizu” koja miješa partizane, četnike i rimske legije u jednu zbrku. Tako nestaje kulturna baština. Ne zato što je neko zabranio knjige, nego zato što ih je zatrpao gomilom smeća.
Nas neće uništiti “Farenhajt 451“ i distopija sa cenzurom knjiga, nego upravo suprotno. Bit će svega, smneća i izmišljotina najviše.
Ko će braniti internet?
Rješenja postoje na papiru. Jedni zazivaju državnu regulaciju: da se AI sadržaj mora jasno označiti. Drugi vjeruju u “samoregulaciju” platformi, što je groteskno — pa iste te platforme zarađuju na zatrpavanju mreže. Treći sanjaju da će publika sama naučiti razlikovati ljudski tekst od AI junk-fooda.
Istina je da nijedno od ovih rješenja samo po sebi neće biti dovoljno. Potrebna je kombinacija: regulacija, tehnologija za prepoznavanje AI sadržaja, jačanje autoriteta provjerenih izvora. Ali najvažnije od svega — potrebna je kritička svijest publike.
Jer ako se predamo, ako pristanemo da je svejedno šta čitamo, internet će postati ono što je većim dijelom već i postao: beskonačna bujica generisanih rečenica, kao šum radija na kojem više nikada nećete čuti ljudski glas.
Atentat na sjećanje
Ovo nije samo tehnološka drama. Ovo je borba za pamćenje. Ako se, primjerice, istina o genocidu u Srebrenici uguši u hiljadama AI-generisanih spinova, ako autorski rad nestane pod lavinom kopija, ako mali jezici nestanu u algoritamskoj buci, to znači da je AI ubio mnogo više od interneta.
Ubijena je kultura. Ubijeno je sjećanje. Ubijena je istina.
I zato, kad sljedeći put pročitate blistav AI tekst, sjetite se: možda upravo gledate u digitalnu grobnicu. A pravo pitanje nije “može li AI spasiti internet”. Pravo pitanje je — imamo li mi snage da spasimo internet od AI-ja? Kako se čini-nemamo.
