Izrael će asimetričnom vojnom akcijom devastirati Gazu, uništiti infrastrukturu Hamasa, pobiti hiljade nedužnih civila, dehumanizirati Palestince… Međutim, nakon još jednog brutalnog rata sa Hamasom (moguće i Hezbollahom), Izrael će vjerovatno izaći slabiji, suženog i reduciranog manevarskog prostora na lokalnom, regionalnom i međunarodnom planu.
Izrael je porazio sve arapske armije sa kojima je ratovao od svog nastanka. Pobjedio je Egipat, Irak, Jordan i Siriju 1948., Egipat 1956., Siriju, Egipat i Jordan 1967., Egipat i Siriju 1973., Siriju i PLO u Libanu 1982. godine.
Međutim, Izrael nije ostvario revizionistički san o tzv. Velikom Izraelu, nije postigao mir sa svim svojim susjedima i nije osigurao sigurnost svojih građana. U međuvremenu su poražene arapske armije zamijenili nedržavni akteri, poput Hezbollaha, Hamasa ili Islamskog Džihada. Izrael je i protiv njih dobio svaku bitku, ali su to bile Pirove pobjede.
Hamas i Hezbollah su izlazili samo jači i odlučniji u svom otporu okupaciji.
Izrael je reducirao svoje neposredno neprijateljsko okruženje u martu 1979. godine potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Kamp Davidu.
Dobio je Egipat na svoju stranu povlačenjem izraelske vojske i uklanjanjem ilegalnih naselja iz okupiranog Sinaja. Međutim, izgubio je Iran.
Od tada je Izrael strateški gubitnik. Ispostavilo se da je izlazak Irana izvan izraelske orbite veći geopolitički gubitak kako na kraće, tako i da duge staze.
Da krenemo redom.
Likudova vlada Menachema Begina intervenisala je u građanskom ratu u Libanu 1982. Uništavanje ili protjerivanje Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), eliminacija prijetnje Izraelu, povlačenje sirijske vojske iz Libana, odnosno stvaranje izraelske strateške dubine, bili su deklarirani ratni ciljevi.
Međutim, rat za kojeg su premijer M. Begin i ministar odbrane Ariel Sharon vjerovali da će trajati dva dana pretvorio se u “izraelski Vijetnam”.
Prosječan broj mjesečnih žrtava IDF-a (Izrael Defence Forces) povećan je sa 40 na 80 u maju 1983. Hezbollah za kojeg do tada mnogi nisu ni čuli prisilio je najveću regionalnu silu na prvo povlačenje 30-ak kilometara južno od Bejruta. Izložen pritisku javnosti zbog sve većeg broja vojnih žrtava, M. Begin je 28. septembra 1983. podnio ostavku, rekavši svojim kolegama da “ne može više”.
Nova izraelska vlada na čelu s Š. Peresom nije imala drugog izbora nego donijeti još jednu odluku o povlačenju iz Libana 14. januara 1985. do samodeklarirane sigurnosne tampon-zone u južnom Libanu. Od osnivanja Izraela to je bilo prvo izraelsko povlačenje s okupiranih teritorija bez postignutog sporazuma sa stranom u sukobu. Neće biti i jedino.
Sigurnost Izraela nije mnogo poboljšana izvlačenjem u samodeklariranu tampon zonu na jugu Libana. Nezadovoljstvo zbog okupacije raslo je tokom 1990-ih, da bi eskaliralo kao posljedica pada helikoptera 1997. godine u kojem su poginula 73 izraelska vojnika.
Na koncu, 23. maja 2000. izraelska vojska izvršila je povlačenje izraelskih trupa s juga i doline Bekaa, čime je efektivno okončana 22-godišnja okupacija Libana. Nju je zamijenio sada već poznatiji Hezbollah.
Bilo je to drugo izraelsko povlačenje s okupiranih teritorija bez postignutog sporazuma sa stranom u sukobu. Još jedan strateški poraz Izraela. Uprkos povlačenju, granica sa Libanom ostala je nesigurna i nestabilna za Tel Aviv. Na tom prostoru, Hezbollah je instalirao prvo hiljade, a onda i desetine hiljada raketnih sistema usmjerenih ka sjeveru Izraela.
Nije prošlo ni šest godina od izraelskog povlačenja s juga Libana, izbio je novi sukob. Ovaj put Izrael nije ratovao sa nekom od arapskih armija nego sa nedržavnim akterom, Hezbollahom. Vjeruje se da je u Julskom ratu stradalo preko 1000 Libanaca i 165 Izraelaca. Raseljeno je nekoliko stotina hiljada Izraelaca sa sjevera zemlje. Mada je izraelska vojska uništila infrastrukturu Libana, Hezbollah nije poražen. Za vođu Hezbollaha Nasrallaha rat je bio “Božanska pobjeda”, dok je Izrael smatrao sukob vojnim neuspjehom. Vođenje rata diskreditiralo je rukovodstvo Izraela: premijer Ehud Olmert, ministar odbrane S. Peretz i šef izraelskih odbrambenih snaga (IDF) D. Halutz ubrzo su podnijeli ostavke.
U proteklih 20-ak godina izraelske sigurnosne snage ubile su skoro sve vođe vojnog ili političkog krila Hamasa. Ubili su osnivača i duhovnog vođu šejha Ahmeda Ismaila Jasina 2004. godine.
Iste godine ubili su suosnivača Hamasa Abdela Aziza al-Rantisija. Hamas je također pretrpio značajne gubitke u ljudstvu i oštećenju infrastrukture tokom sukoba s Izraelom od preuzimanja lokalne vlasti u Gazi 2006. godine.
Hiljade Palestinaca, većinom civila, ubijeno je ili ranjeno u sukobima 2008., 2012., 2014., 2019., 2021. Omjer žrtava na palestinskoj i izraelskoj strani uvijek je bio na štetu Palestinaca.
U sukobu 2014. godine, na primjer, na svakog ubijenog Izraelca stradalo je 30 Palestinaca (2251 palestinskih žrtava naspram 73 izraelske žrtve). Međutim, ni izraelska upotreba brutalne vojne sile, ni destrukcija Gaze, ni njena izolacija, nisu odvratili Hamas od “osovine otpora”.
Posebno je paradoksalno da je iz svakog vojnog sukoba izlazio još jači. Na koncu, Hamas je 7. oktobra napravito munjevitu akciju sa kopna, mora i zraka prelaskom izraelske granice na jugu, koju je izraelski novinar popularnog Hareetz-a Alon Pinkas nazvao “epskim izraelskim debaklom”.
Izrael će poraziti Hamas u asimetričnom ratu, kao što je uništio PLO u Libanu 1982-83, uništit će njegovu infrastrukturu kao što je uništio infrastrukturu Hezbollaha 2006., okupirat će dijelove Gaze kao što je okupirao jug Libana.
Ali će na kraju izaći slabiji i ranjiviji kao što je izlazio iz svih ratova u proteklih 40-ak godina. Vlada Izraela biće prisiljena napustiti Gazu, koju je u međuvremenu pretvorila u prah i pepeo, kao što je bila prisiljena napustiti Liban kojeg je, također, pretvorila u prah i pepeo.
Desničarskoj vladi Netenjahua će ostati trajni biljeg zbog podcjenjivanja Hamasa i nezamislivog sigurnosnog, vojnog i obavještajnog propusta.
Biće suočena sa mnogo nezgodnih pitanja nakon okončanja sukoba. Na kraju će Netenjahu sa omraženim ministrima u očima izraelske javnosti otići u političku penziju, kao što je otišao M. Begin 40 godina ranije ili E. Olmert 16 godina ranije.
Izraelska javnost nikada nije tolerisala velike žrtve IDF-a. Ostaje da se vidi koliko će izraelskih vojnika stradati u kopnenoj invaziji na Gazu u danima i sedmicama koji su pred nama (mada puna kopnena invazija nije sasvim izvjesna).
Da stvar bude gora za Tel Aviv, u tom ratu Izrael ne rješava svoju glavnu sigurnosnu prijetnju. Sile “osovine otpora” ne stoluju u Gazi, one su razasute od Bejruta, Damaska, Bagdada, do Teherana.
Iste su koristeći Hamas već nametnule nova pravila ponašanja. Arapska ulica ključa. Obnova diplomatskih odnosa sa arapskim državama već je obustavljena. Službeni Kairo, Aman i Rijad prisiljeni su promjeniti svoj diplomatski narativ. Odnosi Izraela sa Turskom su na dubokom hlađenju. Američka vizija Bliskog istoka također ne postoji. Bolna misija povlačenja američke vojske iz Afganistana 2021., Iraka 2011., najbolji je podsjetnik nove geopolitičke realnosti.
Manevarski prostor Izraela na međunarodnom planu postaje, također, sve uži. Međunarodno javno mijenje više ne toleriše dehumanizaciju palestinskog naroda.
Nije više glasna samo arapska ulica. Krik onih koji podržavaju Palestince se čuje od Londona, Madrida, do Washingtona. Drugo, Sjedinjene Države nisu više jedini policajac na Bliskom istoku. Nisu čak ni glavni.
Svijet postaje multipolaran. Države s muslimanskom većinom okreću se drugim polovima u međunarodnom sistemu, prije svega Kini i Rusiji. Okreću se BRICS-u ili Šangajskoj organizaciji za saradnju (Shanghai Cooperation Organisation), koje su alternativa poretku kojeg predvodi SAD.
To čak čine bliski arapski prijatelji SAD-a, poput Saudijske Arabije, Bahreina, Emirata, Egipta…
Zato se mirovni proces i solucija o dvije države, koje žive u miru jedna pored druge u granicama iz 1967, nameće svakoj budućoj izraelskoj vladi kao jedina realna opcija.
Možda je ovo posljednja prilika za Izrael da se vrati za pregovarački sto. Jer okupacija Palestine hrani Hamas i sile koje predstavljaju „osovinu otpora“. One bi u prvom sljedećem sukobu mogle biti još jače.
I krik svijeta za prava Palestinaca još glasniji.
