Život i rad majki djece sa Down sindromom: Mnoge žene morale su napustiti posao

Kada majka na razgovoru za posao spomene da ima dijete sa Down sindromom, taj razgovor je najčešće u tom trenutku završen.

Majke koje imaju djecu sa Down sindromom teško mogu da nađu posao, jer se sa diskriminacijom susreću često već na samom razgovoru za posao, a mnoge majke koje rade u privatnom sektoru često ne mogu da ostvare svoja prava koja su im zakonom zagarantovana.

Tanja Radević, predsjednica udruženja “Down sy i mi” iz Banjaluke, kaže da ona ima sreće, jer radi u osnovnoj školi, tako da nema klasično osmočasovno radno vrijeme, već veliki dio posla može da radi kod kuće, tako da do sada nije bilo potrebe za nekim posebnim prilagođavanjem i kombinovanjem radnih i privatnih obaveza.

„Moja kćerka Dunja je prilično funkcionalna i samostalna, uključena je u redovni vrtić i po potrebi ostaje i puno radno vrijeme, tako da nemam potrebu da prilagođavam posao u većoj mjeri. Terapije pokušavamo zakazati u vrijeme kada nisam na nastavi, ostatak posla obavim noću, kada ona spava, a suprug je tu kad god može. Njemu često izađu u susret ako Dunja ima kontrolu koja ne može da se odgodi, a ja sam u tom terminu u školi. Uglavnom, za sada, ni jedno od nas dvoje nije imalo potrebu da radi skraćeno, niti smo prečesto izostajali s posla“, kaže za BUKU Tanja Radević.

Ali, Tanja kaže da je svjesna činjenice da je ona jedna od rijetkih koja nema problema sa organizacijom vremena, a majka koja radi osam sati dnevno ne može da stigne da odvede dijete na sve potrebne terapije ukoliko nema pomoć sa strane i u tom slučaju dijete ispašta, jer se njegovi potencijali ne razvijaju do maksimuma.

“U udruženju imamo situacije gdje je majka morala da napusti posao da bi se brinula o djetetu, ili roditelji plaćaju treću osobu, koja će da obavi dio posla, što finansijski jako iscrpljuje, jer su cijene ovakvih usluga jako visoke”, ističe Tanja.

Dajući primjer iz svog života, Tanja kaže da ona ima stalni posao, sa sigurnom, redovnom i pristojnom platom, ali kad joj kćerka krene u školu, a ići će u redovnu školu, moraće imati asistenta u nastavi. Tu uslugu, objašnjava Tanja, roditelji plaćaju oko 300-400 KM.

“I ako tada budemo ista smjena, u najboljem slučaju će nam trebati neko ko bi pola sata/sat prije nastave dolazio da Dunju preuzme, jer ja na poslu moram biti ranije. Meni na primjer nastava počinje u pola 8, a Dunja bi u to isto vrijeme trebalo da bude pred školom na Mejdanu, a ja u 7 moram biti u školi u Rosuljama. Ovo je prilično teško izvesti i iskombinovati. Nemamo bake koje bi mogle da uskoče, tako da će nam biti neophodna teta koja će to obavljati. Najjeftinija varijanta koju smo pronašli košta 200-250 KM. Kad se sabere, postavlja se pitanje da li se majci koja radi za 300-400-500 maraka uopšte isplati da ide na posao ako ne radi skraćeno, ili nema pomoć”, ističe Tanja R.

Naša sagovornica kaže da u udruženju “Down sy i mi” imaju oko 70 članova, a svi članovi nisu iz Banjaluke.

Iskustvo rada u Udruženju je pokazalo da su zaposlene uglavnom majke koje su visokoobrazovane, dok majke sa srednjom stručnom spremom većinom ne rade. Majkama koje imaju djecu sa Down sindromom teško je da pronađu posao, a ukoliko se osvrnemo na stanje u društvu, Tanja kaže da je majkama generalno teže da se zaposle.

“Kada majka na razgovoru za posao spomene da ima dijete sa Down sindromom, taj razgovor je najčešće u tom trenutku završen. Često majke koje rade u privatnom sektoru uopšte nemaju mogućnost da ostvare zakonom propisana prava, a neke uopšte nemaju mogućnost da rade”, ističe Tanja Radević.

Da bi se situacija na terenu promijenila, Tanja kaže da je najvažnije na neki način poslodavcima dati do znanja da njihova djeca zaista ne predstavljaju prevelik problem i da su majke i te kako sposobne da rade i doprinose.

Takođe, dodaje naša sagovornica, neophodno je osigurati poštovanje pravnih propisa u oblasti rada za roditelje djece sa poteskoćama u razvoju.

POLOŽAJ OSOBA SA DOWN SINDROMOM

Tanja Radević ističe da bi položaj osoba sa Down sindromom kod nas morao biti bolji i da se to ne odnosi samo na osobe sa Down sindromom, nego i na osobe sa drugim poteškoćama.

“Društvo mora da se mijenja i prihvata različitosti. Definitivno se stvari mijenaju, kada uporedimo situaciju od prije samo nekoliko godina, kada naša djeca nisu imala priliku da idu u redovne škole i vrtiće, danas je to ipak drugačije. No, sistemska podrška još uvijek izostaje. Mobilni tim za podršku inkluziji ove godine ne funkcioniše, a djeca nemaju asistente u nastavi. Edukacije za stručnjake koji rade sa našom djecom se jako rijetko realizuju. Puno je problema sa kojima se roditelji suočavaju, no promjene se dešavaju, iako presporo”, kaže Radević Tanja.

Ona napominje da se osobe sa Down sindromom u jednom trenutku u životu neminovno susreću sa nekim oblikom diskriminacije.

“Vrlo često ljekari krenu sa pitanjima: zašto niste radili pretrage tokom trudnoće, kako je TO moglo da vam se dogodi. Česti su sažaljivi i čudni pogledi na ulici, pri upisu u škole i vrtiće često se roditeljima daje informacija o specijalizovanim institucijama koje se bave vaspitanjem i obrazovanjem djece sa poteškoćama u razvoju. Kada nekom spomenemo da imamo djecu sa Down sindromom, obično slijedi sažaljiv pogled i sličan, sažaljiv komentar. Često nas doživljavaju kao žene koje nisu srećne i ispunjene. To jednostavno nije istina, istina je da su porodice koje imaju dijete sa Down sindromom porodice koje su srećne, koje uživaju u svakom trenutku sa svojom djecom”, kaže na kraju našeg razgovora Tanja Radević.

Buka

Pogrebni prevoz Iris Lim Profi Prijedor Panta rhei Prijedor

You must be logged in to post a comment Login