Začarani krug siromaštva u BiH

Ahmetu Sarkiću je, na dan kada razgovaramo sa njim, rođendan, sedamdeset i drugi. Ujutro je biciklom otišao do prodavnice da kupi kilo paradajza za bolesnu suprugu, svoju Babu, kako je zove, i jedno pivo da se počasti, piše Deutsche Welle.

“Pa nek’ kaže ko šta hoće”, govori nam Ahmet Sarkić, očigledno strahujući da bi to što kupuje pivo moglo biti okarakterisano kao društveno neprihvatljivo ponašanje, i pokazuje ličnu kartu želeći da se uvjerimo kako mu je danas stvarno rođendan.

“Evo, 8. april 1945. Upisan sam kao Ahmed.”

Rođendansko pivo će popiti napolju. U kući mu je to neugodno pored supruge, koja je prikovana za krevet. Popodne će u šumu da usiječe koji metar drva za prodaju. “Srećom, imam dobru šumu i dobrog brata, kupio mi je novu motorku i 10 litara goriva, sad sam miran”, govori ovaj starac, koji i u poznim godinama obavlja naporne fizičke poslove. Penziju ne primaju ni on ni supruga. Čitav život su, kaže, siromašni, radili su šta su morali da prežive i bavili se poljoprivredom. “Prodao bih sad svu zemlju, ali neće niko da kupi”, razočaran je-

Prije dvije godine Saćima, Ahmetova supruga, oboljela je od karcinoma i od tada je ova porodica u još težoj situaciji nego je bila ranije. U malenoj kući žive još i Ahmetov sin Edin, njegova supruga i dijete. Edin je radio sezonske poslove u Hrvatskoj, gdje je upoznao suprugu i gdje mu se sin rodio, no kad je Saćima oboljela vratio se kući da pomogne roditeljima. I on radi teške fizičke poslove u šumi te sakuplja željezo, ali sve što od toga zaradi premalo je za pristojan život. Troškovi koje iziskuje jednogodišnje dijete i bolesna majka su za njega preveliki.
“U bolnici traže pare da ležiš”

Saćimu su prethodni dan po drugi put otpustili iz bolnice, nalazimo je kako leži nepomično, teško govori, ne može jesti. Karcinom je u završnom stadiju. U kući u kojoj žive Sarkići nema ni minimalnih uslova za njen boravak, zbog neplaćanja računa isključena im je i struja, ali… “U bolnici traže pare da ležiš. Niko moj nema para. Pita me doktor: bi li ti išla kući? Ne bih, ja mu kažem. A on meni: bi, bi, otpuštena si još juče. I ja nazovem da dođu po mene, šta ću”, uz teške napore uspijeva nam reći Saćima. Po zakonu ona ima pravo na zdravstvenu zaštitu kao osoba starija od 65 godina i oboljela od maligne bolesti, što u praksi znači besplatne lijekove i preglede, ali ne i adekvatnu njegu i brigu o bolesniku.

Ahmet i Saćima Sarkić jedni su od stotinjak korisnika stalne socijalne pomoći u Velikoj Kladuši, što u ovom slučaju podrazumijeva iznos od 60 KM mjesečno za njih oboje. Međutim, oni taj iznos jedva dobiju nekoliko puta godišnje. “Zadnju sam dobio u januaru. Svako sedam dana idem i stavljam ovu karticu (u bankomat, op.a.), ali nema ništa. Provjerim i u banci. Nema”, govori Ahmet.

Kašnjenja isplata korisnicima socijalne pomoći, ali i drugim kategorijama korisnika socijalne zaštite u Unsko-sanskom kantonu, su ogromna, potvrđuje nam Emira Veljačić, direktorica velikokladuškog Centra za socijalni rad. Dugovanja resornog kantonalnog ministarstva prema centrima za socijalni rad u ovom kantonu za prethodne dvije godine su oko sedam miliona maraka.

“Korisnicima socijalne pomoći godinu dana kasne primanja, koja su najniža u državi. Porodiljama su dvije godine kasnile naknade. Zatim smještaj u ustanove, gdje se duguje godinu i po dana. Gotovo sva davanja koja su vezana za naše kantonalno ministarstvo su u kašnjenju”, kaže Veljačić za DW i pojašnjava da su osnivači Centara za socijalni rad Opštinska vijeća. Iz lokalnih budžeta se finansiraju plate uposlenih, materijalni troškovi i jednokratne pomoći za korisnike, dok sva ostala socijalna davanja finansiraju kantonalna i federalna ministarstva, a Centri ih samo isplaćuju.

“Pravo pitanje je da li postojeći sistem socijalne pomoći ikome istinski pomaže?”
Prema podacima Svjetske banke iz 2011. godine, u Bosni i Hercegovini je oko 18 posto populacije živjelo ispod kritične granice siromaštva, ali sistem socijalne pomoći ne uspijeva odgovoriti na njihove potrebe. Iako je utrošak od četiri posto Bruto domaćeg proizvoda (BDP) na sistem socijalne pomoći relativno visok iznos, samo 17 posto se primjenjuje na populaciju u najnepovoljnijem položaju, navodi se u studiji o Intersekcijskoj nejednakosti u sistemu socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini.

Aida Malkić, autorica ove studije, u razgovoru za DW kaže da tek oko jedne četvrtine izdvajanja za socijalnu pomoću BiH ima karakter istinske socijalne pomoći siromašnima i socijalno isključenima, dok ostatak odlazi na beneficije za boračku populaciju i njihove porodice. “Može se stoga reći da je efektivni utrošak na socijalnu pomoću BiH negdje oko jedan posto bruto domaćeg proizvoda, što je daleko ispod prosjeka u zemljama EU”, ističe Malkić.

Nisu samo ugroženi korisnici socijalne pomoći, već i gotovo sve druge kategorije korisnika socijalne zaštite u BiH.

“Rezultati studije, u čijem fokusu jesu bile potrebe korisnika socijalne zaštite, ali i onih koji bi trebali biti dijelom tog sistema, ukazuju na to da se korisnici socijalne pomoći, bez obzira na kategoriju kojoj pripadaju, svakodnevno suočavaju sa različitim teškoćama koje pogoršavaju lošu situaciju u kojoj već žive. U našem je istraživanju postalo jasno da se niti sistem socijalne zaštite, niti druge relevantne politike, adekvatno ne dotiču potreba ovih osoba”, kaže naša sagovornica i dodaje da je zbog svega navedenog teško odgovoriti na pitanje koja je kategorija korisnika socijalne zaštite najugroženija. “Vjerovatno je pravo pitanje da li postojeći sistem socijalne pomoći ikome istinski pomaže”, odgovara Malkić.
Međugeneracijski prenos siromaštva

Socijalne politike bi u kombinaciji sa politikama zapošljavanja, mišljenja je Malkić, trebale korisnicima omogućiti izlazak iz siromaštva tamo gdje je to moguće. “To je suština socijalnih mjera, a ne zaključavanje u stanje socijalne potrebe. Nažalost, korisnici uglavnom ostaju ‘socijalne kategorije’ a evidentan je i međugeneracijski prenos siromaštva, tako da, prema saznanjima koje imam, neki centri za socijalnu pomoć bilježe i treće generacije korisnika iz iste porodice”, upozorava sagovornica.

Takav primjer pronalazimo kod porodice Sarkić. Pedesetak metara dalje od kuće Ahmeta Sarkića, u jednako teškim uvjetima živi njegov stariji sin Sead sa suprugom i sedmero maloljetne djece. Iako je Sead osoba s mentalnim oštećenjem i niskim stepenom obrazovanja zbog čega je opseg poslova koje može obavljati jako ograničen, a njegova supruga zbog vremena koji iziskuje briga o djeci ne može ni pomisliti na zapošljavanje, ovaj bračni par se smatra mladim roditeljima koji su radno sposobni i iz tog razloga ne ostvaruju pravo na primanje stalne socijalne pomoći. Da ostvaruju, dobijali bi 75 maraka mjesečno.

Ono što dobijaju od Centra za socijalni rad je jednokratna pomoć u osnovnim životnim namirnicama nekoliko puta godišnje. No, hrane im ne fali, govori nam Sead i pokazuje na zalihe brašna koje su im donirali sugrađani, na čiju pomoć se ova porodica najviše oslanja. Veći problem im predstavlja to što zbog siromaštva i zdravstvenih problema njihova djeca više ne mogu pohađati nastavu. Od njih troje u školskoj dobi, trenutno dvoje ne ide u školu. Osmogodišnja djevojčica zbog oštećenja vida ne može pratiti nastavu, a dvije godine stariji dječak je u saobraćajnoj nesreći pretrpio teške tjelesne povrede zbog kojih ne ide u školu već godinu dana.

Trenutni model socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini, kojim je obuhvaćeno oko pola miliona stanovnika, krajnje je neefikasan kada je u pitanju pružanje sistemske podrške najsiromašnijoj petini populacije. Jasno nam to oslikava i primjer porodice Sarkić u kojoj i treća generacija ne uspijeva da se izvuče iz ovisnosti o socijalnoj pomoći i humanitarnim donacijama.

Fokus

Lim profi, Prijedor Panta Rhei, masazno-kozmeticki studio, Prijedor Pogrebno Iris