Uđite u sobu večeras kad vam djeca zaspu…

Gospodjica Oluja već tri dana gostuje kod tetke. Ja ne znam šta ću sa sobom. Prazna kuća. Šta god ostavim, nadjem na istom mjestu. Ormar uredno složen. Obuća sva u polici. Nema polusatnih potraga za punjačem. Jačina zvuka na TV-u normalna. Na lavabou nema ostataka paste za zube. Nema ni aparatića za zube da mi digne pritisak na 500 kad skontam da ga nije stavila. Šampon i pjena za kupanje su uredno zatvoreni. Već tri dana nisam nikom rekla da obavezno obuje papuče, da navuče majicu preko ledja, da se mane glupavih dijeta I najede kao čovjek. Već tri jutra se nisam uvukla u njen krevet samo da pomirišem njen vrat i da se divim njenoj ljepoti dok spava. Tri dana se nije okrenula ka meni kad skonta da sam tu i zagrlila me. Sutra dolazi. Sve će nadoknaditi, znam. Jedva čekam. Grmljavinu po stepenicama, ples i pjevušenje, konstantno presvlačenje i pitanja kako joj nesto stoji.
Hvala Bogu pa je sutra sutra. Hvala Bogu pa će moje sutra doći.
Gledam njega danas. Slušam ga. Šta je s njegovim sutra? Čemu se on raduje? Koga će on ljubiti u kosu? Koga mirisati? Kažu da nema veće boli od gubitka djeteta. Hvala Bogu pa ne znamo kako boli. Šta s njim? On je živi svjedok kako ta bol razara I uništava. Nema tog glumca koji je može odglumiti, ma koliko ga plaćali. Ja razmišljam šta Oluji skuhati sutra. Moram oprati i majice koje donese. Vjerovatno su umazane sjajem za usne. Šta on radi kad je sam? Osluškuje li? Čeka li korake? Nada li se osmijehu i nakon tri mjeseca? Moja kuća je prazna do sutra. A njegova? Postoji li uopšte pravda koja ga može zadovoljiti? Postoji li išta što može popuniti prazninu? Sigurna sam da ne.
Zapitate Ii se da li je u redu ne pratiti cijelu priču? Zapitate li se da li je dovoljan klik ili komentar na društvenoj mrezi? Zapitate li se da li možda od ove ljudske gromade očekujemo previše? U svojim smo kućama, ne izlažemo se pogledima i kritikama i nadamo se da će se nešto promjeniti. Nadamo se da će se on izboriti za pravdu. Za nas? Za naše male i velike gospodjice Oluje? Da li ste svjesni da se najmanje bori za sebe? Grmljavina u njegovoj kući je, na žalost, utihnula. Njegov punjač je tamo gdje ga ostavi. Šampon I pjenu koristi samo on. Ali se zato njegov glas čuje. Dignuta pesnica se vidi. Grmi Davor u ime svih nas.
Udjite u sobu večeras kad vam djeca zaspu. Poljubite ih nježno I gledajte kako spavaju. Pomislite da postoji neko kome je to onemogućeno. Stavite se u njegov položaj. Koliko bi vam značila podrška svakog čovjeka na trgu? Koliko bi vam značila svaka podignuta ruka? Kako bi se osjećalo vase roditeljsko srce ljubeći hladnu sliku? Dozvolite sebi da ne ignorišete. Dozvolite sebi da osjećate.
Oslobodite i vi lava u sebi!

Alma Ćirkić

ASHA prodaja vozila Pogrebni prevoz Iris Lim Profi Prijedor