U velikoj tragediji ostala bez roditelja, a zatim bez obje šake, danas vodi prodavnicu, studira i majka je

Postoje životne priče koje nas, kada ih čujemo, natjeraju da preispitamo sebe i svoje poglede na život. I koje nas, bar na trenutak, podsjete da je život samo jedan, jedinstven, neponovljiv, i samo naš. Jedna takva je i priča Bobane Latinčić Kozić iz Dušanova, pored Gradiške, koja je nakon teških tragedija koje su je zadesile, pronašla snagu da nastavi život.

Bobanin život se zauvijek promijenio 27. jula 2000. godine. Sa samo dvadeset godina, ona i njena mlađa sestra Dragana, tada petnaestogodišnjakinja, u istom trenutku ostale su bez oba roditelja. Nastradali su na paraglajdingu, pred očima svojih kćerki.

U prvi mah, Bobana se sa životom i svim ostalim problemima na koje je nailazila, pokušala izboriti sama. Odbijala je pomoć ljudi iz okoline, radila u porodičnoj prodavnici i nastojala osigurati egzistenciju sebi i sestri. Ali jednostavno bilo je previše bola, tuge, tereta i pitanja za jednu dvadesetogoodišnju djevojku. Nažalost, nije potražila pomoć, već je pokušala samoubistvo bombom 2003. godine.

“Ja sam se borila, pokušala da nastavim život, ali bila sam u teškoj depresiji i pokleknula. Sjećam se svakog detalja tog dana kada sam odlučila da dignem ruku na sebe. Jednostavno sam mislila da će svima u mom okruženju biti bolje bez mene”, počinje svoju životnu priču za Buku Bobana.

Pronašli su je sestra i tetka, bez obje šake, ali bez većih posljedica na ostatku tijela, što je svrstava u jedan od onih statistički nevjerovatnih slučajeva.

A nevjerovatna je i po tome što je nakon svega što joj se desilo, uspjela naći snagu, izboriti se sa prošlošću i početi živjeti punim plućima. Nije bilo lako, kaže, ali je uspjela.

“Nakon dvogodišnjeg oporavka, 2005. godine ponovo počinjem raditi u porodičnoj prodavnici. Moram priznati da nije bilo lako, ali srećom uporna sam i tvrdoglava, pa sam na kraju sve savladala. Već odavno mjerim robu, slažem police, kucam račun, naplaćujem, a problem mi predstavlja jedino što ne mogu ponjeti veću količinu robe odjednom. Puno mi je pomoglo i to što su kupci, moje komšije, ljudi koje poznajem cijeli život, koji su nesebično pomogli da se svemu prilagodim. Naravno, tu je i sestra koja mi je uvijek bila poseban oslonac, ali i radnici u prodavnici”, priča naša sagovornica, koja se, kao i po mnogo čemu, i po pitanju invaliditeta razlikuje od ostalih osoba. Prije svega, u njenoj sredini niko je ne doživljava kao osobu sa invaliditetom, a ni ona samu sebe tako ne doživljava – ne skriva svoje ruke i ne voli odjeću dugih rukava.

Stoga smo je otvoreno pitali kakav je život bez ruku, a ona je tu našu otvorenost prihvatila i odgovara:

“Najteže je, zapravo, bilo prihvatiti novonastalu situaciju i dok god je nisam prihvatila, bila sam u teškoj depresiji. Malo po malo, počela sam raditi jednu po jednu stvar i prihvatati sebe takvu kakva jesam. Eto, prva stvar koju sam uspjela uraditi je da zapalim cigaretu. Danas sam se u potpunosti navikla i nemam komplekse”.

Interesovalo nas je i kako je biti osoba sa invaliditetom u BiH, te da li je nailazila na diskriminaciju i situacije kada nije mogla ostvariti svoja prava.

Rekla nam je da, iako se prava osoba sa invaliditetom kod nas često krše, ona nije imala puno takvih situacija. Prisjetila se kako joj je ranije, pri pokušaju da uveze automobil uz poreske olakšice, na šta kao osoba sa invaliditetom ima pravo, rečeno da ne može da ostvari to pravo jer „ima noge”.

Ipak, situacija je danas drugačija, prije svega jer se Bobana u međuvremenu sretno udala, a prije četiri mjeseca postala i majka jednog dječaka.

“Prije nego što sam ostala u drugom stanju, sve sam plaćala, i participacije, i parking, iako sam po zakonu toga oslobođena. Sa trudnoćom sam se postavila drugačije, počela sam tražiti, a ponekada i insistirati da mi se omogući sve ono što je zakonom propisano. Nekada uspijem, nekada ne, ali znam da ništa neću uspjeti, ako ne pokušam”, ističe Bobana, koja već duži niz godina samostalno vodi brigu o domaćinstvu, a od prije četiri mjeseca i četveromjesečnom sinu. Bilo je straha, kaže, posebno pred kraj trudnoće. Bojala se da neće uspjeti sama da vodi brigu o svemu, ali dolaskom djeteta, sve je došlo na svoje mjesto.

Bobana nije zapostavila ni fakultet, vrijedno uči, a od diplome Komunkološkog koledža u Banjaluci, dijeli je šest ispita. Inače, ovo je njen treći indeks, prvi put je studiranje prekinula zbog pogibije roditelja, a drugi put kad se desila njena nesreća.

“Prodavnica je pod zakupom, a sestri i meni je to, pored invalidske penzije, glavni izvor prihoda. To me je i ponukalo da se pobrinem za sutrašnjicu. U budućnosti bih se voljela baviti strukom za koju se školujem i nadam se da ću u tome uspjeti”, naglašava Bobana, koja više ne gleda na prošlost, već je isključivo okrenuta budućnosti i svojoj porodici. Sve je u nama, kaže, i sami smo tvorci svog života.

Buka

Panta Rhei, masazno-kozmeticki studio, Prijedor Pogrebno Iris
%d bloggers like this: