Tri lekcije “Črčkarija”: Žena treba da bude i ostane žena, vjerujte u ljude, ljubav spaja

Nepristojno prisluškujem razgovor moje trinaestodišnje kćerke I njene prijateljice. Tješim se da to I nije neki grijeh s obzirom da su vrata od balkona otvorena I da znaju da sam tu. Tema razgovora su influenseri. Pričaju o broju pratilaca, o korištenju popularnosti koju influencer ima, o reklamiranju odredjenih proizvoda I usluga, o promovisanju odredjenih životnih stilova.“Ozbiljan je to posao.”-zaključuje kćerkina prijateljica.
”Maaaamaaaaa”-dere se ova moja. “ Da li je u tvoje vrijeme bilo influensera?”
“Nije, kćeri.” odgovaram. “Drugačija su to vremena bila.”
“Praistorija” –smiju se.
Smijte se, smijte. Ma samo navalite. I ja ću kad shvatite da je grašak za ručak 

Smiješim se I razmišljam o pitanju. Da li ih je bilo tada? Jeste, itekako jeste. Moraću odvojiti vrijeme I pričati Hani o influnserima mog vremena. O ljudima koji nisu imali pratilaca, nisu uživali vrstu popularnosti kakvu uživaju influnseri danas, nisu promovisali proizvode I usluge. Promovisali su vrijednosti.
Moja stara majka je rodjena 1923 godine. Znala je čitati I pisati bosanski I arapski jezik. Nosila je maramu na glavi I uvijek imala pokriveno tijelo. Najbolje prijateljice su joj bile Milka, Smilja, Jozefina I Šuhra. Sve predane porodici, uredne I poštene zene, koje su se subotom na platou iznad garaža, oko vatre I dolafa u kojem su pržile kafu, pretvarale u djevojčice. Kad zatvorim oči, skoro da osjetim miris kafe I čujem njihov smijeh.
Lekcija broj 1: Žena treba da je obrazovana, treba da joj je porodica na prvom mjestu, treba da ima I poštuje prijatelje I da bude I ostane zena.

Moji roditelji su bili dva različita svijeta. Mama nježna I razmažena, tata jak kao stijena I beskompromisan. Mama navijala za komuniste, tata isao u džamiju. Fizički potpuno različiti, različitih stavova o životu, različitih pogleda na svijet… Ujedinjeni u ljubavi I odlučni da se poštuju. Uz njih smo sestra I ja naučile šta je porodica. Naučile smo kako se radi I kako se gradi.
Lekcija broj 2: Ljubav je nešto sto ljude spoji. Ono što ih održi u braku je poštovanje I odlučnost da ostanu zajedno. Odlučnost da osnuju porodicu I budu dobri roditelji. Roditelji koji puste dijete u grad, ali čekaju njegov dolazak u fotelji. Otvore mu vrata kuće, uvjere se da je sve u redu I tek onda idu spavati. Roditelji koji su se postarali da I danas, kada nisu s nama, sestra I ja prilikom donošenja odluka, razmišljamo o tome kako bi oni postupili.

Posljednji, ali ne manje vrijedni, moji ujak I ujna. Romeo I Julija svoga doba. Sve dobre osobine ovog svijeta slile su se u to dvoje ljudi. Sa osmijehom su prihvatali svakoga. Od stare teta Andje koja je čistila stubište u zgradi, do profesora I doktora koje su dočekivali. Čak I kad je čistila tepih od ostataka bundevinih sjemenki koje je ujko prosuo gledajuci utakmicu, gundjala je s osmijehom. Odlična majka, uspješna i cjenjena na poslu, divna kćerka I prijateljica, pažljiva komšinica. Moja ujna. Ujko je bio prosvjetni radnik. Nikada nije imao lošeg djaka. Svi su bili dobri I svi su znali dovoljno za dva.
Lekcija broj 3: Vjerujte u ljude. Vjerujte u dobro u njima. Poštujte ih I uživajte u tome. Vratiće vam se… Višestruko.

Ovo su ljudi koji su imali uticaj na moje odrastanje. Nisu putovali po svjetski poznatim destinacijama. Nisu nosili dizajnersku odjeću. Nisu večerali u skupim restoranima. Nisu to slikali. Najskuplje što su imali bila su njihova srca. Srca od čistog zlata.

“Djevojčice, ručak je gotov. Ručajte pa da razgovaramo. Sjetila sam se nečega. Ipak bih vam ispričala jednu priču…”

Alma Čirkić

ASHA prodaja vozila Pogrebni prevoz Iris Lim Profi Prijedor