Sanski Most bh. rekorder po iseljavanju stanovništva

Noć dosta toga krije, dan je surovo realan- ljudi odlaze u jezivoj anonimnosti, ovdje futur živi samo u gramatici bosanskog jezika.

Grad  je lijep,  ali ima jednu falinku – nema stanovnika. Tačnije, sve ih je manje. Grad je umiven i infrastrukturno sređen, ali od ljepote se ne živi, niti se u njoj umire. Iseljavanje nije pomodarstvo, već opora činjenica. Ovdje ne važi ona Andrićeva misao da „nema veće planine nego što je kućni prag“. Po podacima  Unije za održivi povratak i integraciju u BiH  Sanski Most je bh. rekorder sa čak 7113 stanovnika koji  su se odselili u protekle četiri godine.  Oni koji ovdje žive odmahuju – broj odseljenih  mnogo je veći . Preko 15.000. Statistika je kao bikini – mnogo otkriva, ali i mnogo  skriva, a istina treba biti gola, reći će.

Ovaj gradić koji je prvih godina po oslobođenju bio izbjegličko–raseljenička ‘Meka’ sa oko 100.000 stanovnika danas broji oko 15.000 duša. Orijentir za ovu brojku je 4000 aktivnih električnih brojila. Ko misli  drugačije, nek’ broji.

Metafizička ljubav

Noću pod svjetlima grad djeluje otmjeno, a prazne ponoćne ulice sa rijetkim policijskim patrolama nude idilu o sretnim građanima koji spavaju mirnim snom. Noć skriva javnu tajnu da se iz grada na devet rijeka „bježi“ kao sa broda koji lagano tone na pučini. Dan je surovo realan – grad na Sani je demografski Titanik. Izgubljene su ekonomske bitke, divlja privatizacija progutala  je sve što je „onaj sistem“ stvorio u pola stoljeća. Sanski Most nije grad duhova,  krajiška inačica Pompeja ili Machu Pichua, ili napuštenih sablasnih američkih western gradića u vrijeme „zlatne groznice“.  Ali, ljudi se „tope“. U njemu aktuelna vlast ne priznaje demografski bankrot, dok kompletne porodice, i malo i veliko, u jezivoj anonimnosti sa  „kartom u jednom smjeru“ odlaze put Evrope i dalje. I svi ponavljaju isto – neće da budu dušmani svojoj djeci. Ovdje futur živi samo u gramatici bosanskog jezika, a nekoliko kranova stvaraju lažni dojam.

Izuzimajući ljeto i novogodišnje praznike kad pokulja dijaspora kao proljetne bujice. Tada je Sanski Most „grad svijeta“ i tada se pale mjesecima i godinama ugašene  žarulje po selima i stanovima na čije su brave dokone legije pauka isplele svoje čudesne kristalizirane mreže.

Edin Topić Kuso (62) jednom godišnje napusti Edinburg i „dođe kući“. Uvijek je to ljeti, jer tada, kruh te rodio, dođe raja odsvuda – „Šveđani„ Edo Zeka, Šefkija, Fiko Hrnić, Meho Bilajbeg, Aba Maličević, Amar Škopić, vojni ljekar u Americi… Kuso je došao u zimu zbog ostavinske rasprave. Karate majstor 5. dan, vrhunski  borac u  bijelom kimonu  i neustrašivi skakač sa Starog mosta u Mostaru; sa 14 i po godina kao najmlađi ikada vinuo se u zelenu Neretvu. Slatke uspomene kad je sa Sekulom Mučibabićem dijelio treće mjesto. Četrdeset godina kasnije njega i suprugu Majdu za Edinburg neraskidivo veže i smrt sina Adnana u 35. godini od plućne embolije.

„Volim Sanu metafizički, srce i duša  spavaju ovdje. Željan sam čaršije, ali kada dođem, razočaram se. Ljeti, haj’ nekako, a sada nigdje nikoga. Kao da je kolera napala. Porazno je što, kako čujem, odlaze ljudi koji imaju posao.Ovdje su uništene fabrike, nestao je sa lica zemlje moj „Famos“ u kome sam radio kao portir, bio „prvi čovjek“ fabrike, a onda referent za protivpožarnu i zaštitu na radu. Nema ni Rudnika Kamengrad  ni Sanakerama, ni Ciglane, ni ŠIP „Sane“, najveće drvne industrije u ovoj regiji u kojoj je radilo pola grada, a namještaj se izvozio u Ameriku. Sada vladaju neke čudne, politike etnobudala i etnopodanika. Moj grad je izgubio ljude, ali i svoje dostojanstvo“, razmišlja Topić.

Šta bi Nikola Tesla radio u Sanskom Mostu

Ismet Biščević, veterinar u penziji, sa švedskim i bh. državljanstvom, poput neukroćenog lososa „pliva protiv struje“ – jednom godišnje ode u Švedsku gdje mu je supruga i kćerka sa unučadima.

„Logično bi bilo da sam „gore“, ali isuviše sam vezan za ovu dolinu, rijeke, brda, ljude, lovce i ribare“, iskreno će Biščević. On i Topić slažu se u jednom – prvi ne zna šta bi radio u Švedskoj, a drugi u Sani.

 

U Vankuveru je prije 20 dana klanjana dženaza Mirsadu Jakupoviću, poznatom sanskom krojaču, tako voljenom zbog vesele prirode. Umro je na Kubi gdje je odletio  da proslavi 60. rođendan.

„Mi koji smo ovdje  „na čekanju“ smo. Svako od nas lovi svoju šansu za odlazak”, kaže Nihad Hasanbegović, Sanjanin „sa dna kace“. Njegov britki humor sve više  zamjenjuje rezignacija. Grad napuštaju medicinari, ljekari opće prakse, specijalisti, pa se ovdje crnohumorno šale kako će se ljudi liječiti kod travara na pijacama.

„Da je Nikola Tesla živ i da živi u Sani, eventualno bi mogao očitavati struju po kućama. Za nešto konkretnije morao bi „ganjati“ preko stranke“, oslikava političku zbilju ovog gradića sanski konobar, inače najbolji „portparol“ čaršije.  Istina je – zapošljavanje ide preko stranačke knjižice. Taj sistem vrijednosti tjera ljude što dalje odavde. U prva tri mjeseca sa sanskog biroa skinuto je 431 lice, od čega 109 KV radnika, 66 sa srednjom, 56 „en-ka“,  22 sa visokom, tri sa višom i pet „ ve-ka-ve“  majstora. Završili su negdje vani.

„Znaš  li da je sanski profesor istorije proglašen za najboljeg keramičara Bavarske u 2017.?!, „propituje“ nas „portparol“ sa šanka i smije se. Ne znaš je li vic ili stvarnost.

Profesorice Aiša  i Dženana

Enes Eminić  Austriji je poklonio sina Admira, magistra telekomunikacija, snahu, diplomiranog logopeda i unuka.

“Mlađi sin Mirza sa djevojkom i ne razmišlja o ostanku, jer ovdje nema perspektive”, kaže Eminić. On i supruga ostaju sami u ogromnoj kućerini.

Čak četiri općinska vijećnika napustila su Sanski Most: Ibrahim Alihodžić, Tahira Kadić, Muhamed Bilajbegović i Emina Halilović. Sanski frizer Hajrudin Hrustić, rodom iz Bijeljine, otpremio je oba sina u Njemačku.

„Senad živi u Erfurtu, a Benjamin (21) u Minhenu, izučio je za „alteflegera“ (njegovatelj, ). Sami su se odlučili na taj korak, nažalost ovdje za njih nije bilo posla od kojeg bi se moglo živjeti”, kaže Hrustić.

„Poučna“ je iseljenička priča o dvije sanske profesorice Aiši Hadžiahmetović i Dženani Draganović koje sa porodicama žive u Melbournu i Perthu. Aiša, profesorica bosanskog jezika i književnosti, uz rad u školi koji je ostavio duboke svijetle tragove među njenim generacijama stvorila je bila i pozorišnu skupinu mladih entuzijasta, prvo sansko pozorište uopće; pisala i dramske tekstove, vodila uspješno svoju „trupu“ i mimo sanskih „pozorišnih dasaka“. Dženana je bila student generacije na Pedagoškom fakultetu u Bihaću, izvrstan predavač u školi, i znalac svog posla.

Otišle su i one – da žive u uređenom sistemu.

Izvor: Al Jazeera

Dental Studio Prijedor
ASHA prodaja vozila