Rade na crno, a povjeravamo im na čuvanje najdragocjenije što imamo – svoju djecu

Milena V. (51) sjedi na klupi u banjalučkom gradskom parku, dok se pored nje igra djevojčica koju čuva već dvije godine. Kada je, prije desetak godina, firma u kojoj je radila pala pod stečaj, Milena je ostala bez posla u najboljim godinama.

Od tada je zvanično nezaposlena, ali nezvanično radi kao teta i kućna pomoćnica. Pokušavala je naći posao u struci, kaže, ali sa 40 godina, srednjom stručnom spremom i dvoje male djece nije prolazila na konkursima. Razmišljala je i o daljem školovanju ili odlasku na rad u inostranstvo, ali za sve je bilo potrebno vremena i novca, a ona nije imala ni jedno ni drugo. “Možda sam mogla pametnije, ali bila sam u panici kako ćemo se prehraniti samo sa muževom platom. Djeca su još bila mala, trebalo je školovati djecu, nisam imala vremena da puno razmišljam šta i kako. Radila sam ono što mi se nudilo, čuvala sam djecu i čistila po kućama. Evo, sad će deset godina kako to radim”, kaže Milena za naš portal.

O penziji, kaže, ne smije ni da razmišlja. Sa 12 godina radnog staža, za sada ne ispunjava uslov ni za minimalnu starosnu penziju. Dodaje da sama nije ništa uplaćivala, jer je jedva dovoljno zarađivala i za osnovne potrebe.

Sa Mileninom životnom pričom može se poistovijetiti hiljade žena u BiH. Samo u banjalučkoj regiji ima par hiljada žena koje su nezaposlene, imaju srednju stručnu spremu i preko 40 godina starosti.

Velika potreba za čuvanjem djece

Sa druge strane, u Banjaluci postoji velika potreba za čuvanjem djece. Prema podacima Centra za predškolsko obrazovanje i vaspitanje, na listi čekanja za upis u neke od banjalučkih vrtića nalazi se oko 2000 djece.

Do mjesta u državnom vrtiću teško je doći, privatni su dosta skuplji, a pronalazak dobre tete čuvalice roditeljima može zadati pravu glavobolju, kaže Slađana Plavšić, koja je sa koleginicom Tanjom Malešević, prije godinu i po dana pokrenula Servis za dadilje – Rent-a-nanny.

“Servis za dadilje smo pokrenule i iz ljubavi prema djeci. Ona nas povezuje, jer je svima u konačnici bitna dobrobit djeteta, i nama, i dadiljama, i naravno, roditeljima”, kaže Slađana za Buku.

Kada su pokretale ovaj servis, dvije mlade Banjalučanke računale su upravo sa ženama kao što je Milena. “Nama je od samog pokretanja ovog posla želja bila da pomognemo upravo ove generacije žena koje po godinama nisu za penziju, a marginalizovane su tobožnjim pravdanjima ,,treba nam mlađa osoba”, koje paradoksalno opet nemaju posla. Ta generacija je suštinski najkvalitetnija u smislu iskustva i znanja, a i fizičke spremnosti. Sve gospođe su ranije radile, da li kod privatnika ili u firmama koje su propale ili pod stečajem, a danas im je jedini izvor primanja naknada koju primaju za čuvanje djece.”

Zakon o dadiljama riješio bi dva problema

Međutim, problem je u tome što je pružanje usluga dadilje trenutno u oblasti pravne praznine, što onemogućava legalan rad i korištenje postojećih subvencija za zapošljavanje. Nedostaje zakonsko rješenje koje bi regulisalo ovu oblast. Takvo rješenje ponudio je prije par godina dipl. pravnik Nebojša Kuruzović, po ugledu na zakonodavstvo susjedne Hrvatske, koja je, donoseći Zakon o dadiljama (na snazi od 05.03.2013. godine) regulisala ovu materiju. Ovaj zakon usklađen je i sa EU standardima iz ove oblasti.

Time bi, smatra Kuruzović, bila stvorena pravna pretpostavka za zapošljavanje velikog broja radno ugroženog stanovništva, naročito velikog broja nezaposlenih lica starosti od 45 do 65 godina, koje nisu fakultetski obrazovane, a sposobne su za čuvanje i odgoj djece.

“Ukoliko država bude pametna pa odluči da subvencioniše čuvanje djece kao što to radi kod vrtića, ostaće prostora i za ulaganje. Državi bi se to isplatilo, jer izgradnja novih i održavanje starih vrtića predstavljaju značajno izdvajanje iz državnih i lokalnih budžeta. Ovakvim rješenjem svi dobijaju. Država uvodi dadilje u legalne tokove poslovanja, te ubire poreze i doprinose. Smanjuje pritisak društva za izgradnju novih vrtića, što je veoma veliki izdatak pored obaveze održavanja već postojećih. Dadilje, uz relativno brz i jasno propisan postupak, mogu da se edukuju, samozaposle, uplaćuju sebi radni staž i penziono i zdravstveno osiguranje, te ostvaruju dobit. A roditelji, oni dobijaju veći broj edukovanih dadilja koje mogu kvalitetno i sigurno da čuvaju njihovu djecu. Takođe, nemaju straha da ilegalno angažuju radnu snagu koja nije prošla nikakvu specijalističku obuku“, napisao je Kuruzović u svom rješenju, objavljenom prije dvije godine na njegovom blogu.

Vlada odbila prijedlog zakona o dadiljama

U martu ove godine, prijedlog zakona o dadiljskoj djelatnosti dospio je i na Vladu Republike Srpske, a predložio ga je poslanik u Skupštini RS Adam Šukalo.

“Predloženo je da se to pitanje normira, jer roditelji koji se odlučuju na angažovanje dadilje nemaju kome da se obrate i taj rad je u sivoj zoni, a znamo da nema ništa odgovornije da date svoje dijete u nečije ruke. To je važno u smislu sigurnosti, ali i na koji način će se djeca čuvati i odgajati”, kaže Šukalo za Buku.

Drugi aspekt, kaže Šukalo, tiče se samozapošljavanja nekoliko hiljada žena u RS. “Imam podatak da je u banjalučkoj regiji oko 2 do 3 hiljade žena koje rade taj posao. Sve one rade u sivoj zonii i kad bi država uradila ono što bi trebalo u mnogim drugim oblastima, otvorila bi se mogućnost za neko fleksibilno samozapošljavanje, gdje stopa doprinosa ne bi bila visoka, da ne bi dodatno opteretila roditelje koji plaćaju tetu.”

Nažalost, Vlada Republike Srpske odbila je ovaj prijedlog, bez ikakvog obrazloženja. Šukalo smatra da je jedini razlog taj što je prijedlog došao iz stranke koja je trenutno u opoziciji.

On najvaljuje da neće odustati od svog prijedloga. “Ono što meni kao narodnom poslaniku i predlagaču ovog zakonskog teksta, koji je već napisan, preostaje jeste da samostalno kao narodni poslanik predložim ovo rješenje i da ga ponovo uputim Narodnoj skupšitini, pa da onda resorno ministarstvo da svoje mišljenje.”

Obzirom da su osobe preko 45 godina starosti već prepoznate kao ranjiva kategorija po pitanju zapošljavanja, te da Zavod za zapošljavanje RS kroz projekte zapošljavanja i samozapošljavanja nastoji zbrinuti ovu populaciju, nadamo se da će biti dovoljno sluha za prijedlog zakona o dadiljskoj djelatnosti koji može doprinijeti rješenju problema.

Na ovaj način bile bi zbrinute i Milena, koja svoj radni vijek provodi u sivoj zoni, bez ikakvih izgleda za penziju, ali i djevojčica o kojoj Milena svakodnevno vodi brigu.

Buka

You must be logged in to post a comment Login