Rad me spašava od teške bolesti

Radom na imanju Saša je vratio fizičku snagu i obezbijedio sebi uslove za život. „Zavrnuo sam rukave, zasadio grah i, radeći na njivi, okopavajući grah, ojačao sam fizički. Okopao sam i voćnjak, ispekao rakiju i osvojio zlatnu medalju za rakiju.“

Saša Tošić ima 36 godina i živi u selu Baraći blizu Mrkonjić Grada, na imanju koje mu je ostalo od djeda. Ustaje ranom zorom, kako bi prije vrućine završio sve poslove na njivi, poslije čega slijedi zasluženi odmor. Napornim radom, Saša se uspješno bori sa bolešću zbog koje je umalo odustao od života.

“Kada bolujete od šizofrenije, svakodnevno imate problem da organizujete sebi dan, jer ako se ne organizujete, prođe vam dan ni u čemu, zato ja puno radim da zaboravim te stvari. Rano ustajem i radim da bih se umorio, da bih na kraju dana mogao slatko zaspati. Najgore je kad ne spavate kako treba, pa vam se sve poremeti.“

Prije nego što se razbolio, Saša je studirao Menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Novom Sadu i uspješno se bavio sportom. Kaže da mu je u borbi sa depresijom mnogo pomoglo prisjećanje na sportske uspjehe koje je ranije ostvarivao. „Kao izbjeglica iz Jajca, živio sam u Brčkom, gdje sam trenirao kik-boks i boks i to mi je puno značilo. Bio sam u reprezentaciji Republike Srpske ’98. godine, ali došao sam do prekretnice kad sam morao odlučiti da li ću se profesionalno baviti boksom. Nisam vidio perspektivu u boksu, jer kad pogledate bokseri nisu školovani ljudi, uvijek su neki problemi oko njih. Kada sam u Novom Sadu osvojio bronzanu medalju u kategoriji do 57kg, dobio sam nešto što će mi ostati kao uspomena i tad sam odlučio da se prestanem baviti boksom.“

Pored boksa, Saša je igrao i rukomet, a njegova ekipa osvojila je zlatnu medalju na juniorskom prvenstvu u Brčkom. Rukometom se nastavio baviti i tokom studija u Novom Sadu. Tokom druge godine studija, smrt bliskog prijatelja dovela je do depresije. „Kada mi je drug poginuo, pao sam u depresiju i odlučio da se vratim na selo. To je imanje mog dede sa očeve strane. Pokojni otac je napravio vikendicu prije rata i onda sam se ja vratio na to imanje. Bilo je zapušteno, ali ja sam ga sredio.“

Uslijedila je borba sa bolešću i liječenje na psihijatrijskom odjeljenju. Kada je izašao iz bolnice, Saši je umrla majka i to je bio najteži period u njegovom životu.

„Tri dana sam bio gladan, ali ne zato što nisam imao šta jesti, već zato što nisam ništa znao napraviti. Četvrti dan, kad sam napravio palačinak, bio je debeo kao hljeb, ali je to bilo nešto najslađe što sam u životu pojeo, zato što sam je sam napravio.“

U tim trenucima, Saša je donio odluku da se izbori sa bolešću i da izabere život.

„Odlučio sam da primam terapiju i da se dogovaram sa svojom doktoricom. Mislim da je to dobar primjer kako treba nositi sa tim problemima, treba sarađivati sa ljekarima da bi se uspješno nosili sa ovom bolešću.“

Radom na imanju vratio je fizičku snagu i obezbijedio sebi uslove za život. „Zavrnuo sam rukave, zasadio grah i, radeći na njivi, okopavajući grah, ojačao sam fizički. Okopao sam i voćnjak, ispekao rakiju i osvojio zlatnu medalju za rakiju.“

Zlatnu medalju za medovaču Saša je osvojio na festivalu rakije u Mrkonjić Gradu. Kasnije je na novosadskom sajmu osvojio srebrnu medalju. „To je prestižan sajam kad je u pitanju rakija, oduševili su se sa mnom i time što radim i dobio sam veliki aplauz.“

Sada pravi specijalnu rakiju sa tartufom. „Baza je šljiva. Neutrališem miris šljive, dodajem tartuf, on ispušta svoju emulziju, miris i ukus, tako da rakija ima aromu tartufa. Stranci koji dođu ništa ne pitaju nego je odmah uzimaju, jer je kod njih tartuf strašno skup.“

Svoje proizvode Saša prodaje na Zelenkovcu, a zarađeni novac uložio je u uzgoj ribe. Napravio je tri bazena za ribu na svom imanju i prodaja ribe ide dosta dobro, ali zbog nesuglasica sa komšijom morao je privremeno obustaviti proizvodnju.

Iako je svojim radom postigao više od mnogih koji su zdraviji od njega, ljudi često koriste njegovu bolest kao argument protiv njega, što mu teško pada. „Zbog predrasuda sam ostao i bez posla. Teško mi je zbog toga, ali to će me samo ojačati da se još više borim“.

Pored posla na imanju, Saša je veoma aktivan u zajednici i svoja dobra iskustva u borbi sa bolešću želi podijeliti sa drugima. Kroz Udruženje “Melem”, čiji je predsjednik, Saša pomaže osobama sa poteškoćama u mentalnom zdravlju. Danas mu je u posjetu došlo dvadesetak gostiju koji će zajedno raditi u njegovoj bašti, plijeviće luk. Radi se o članovima udruženja „Zajedno“ iz Banjaluke i „Uzdravlje“ iz Mrkonjić Grada koji su kod Saše došli na radnu terapiju, a za svoj rad će dobiti dnevnice. Dnevnice je obezbijedila Opština Mrkonjić Grad.

„Ne može se očekivati od njih da budu jako produktivni, ali dolaze da se osjećaju društveno korisno i da nešto zarade. Okupaciona terapija je korisna, opušta i edukuje ljude. To pozitivno utiče na te ljude da shvate da se svojim trudom i radom može zaraditi, da ne treba da se kuka da neme, a da niko neće ništa da radi. Radna terapija pomaže za psihu, za jačanje uma“, kaže Saša.

U slobodno vrijeme, Saša se bavi i izradom predmeta od zmijske kože koju otkupljuje od mještana. To je, kaže, njegova okupaciona terapija.

Kao izuzetno društvena osoba, Saši teško pada što živi sam. „Radim puno, ali mogu dovoljno da zaradim. Na selu se može lijepo živjeti, jedino mi smeta to što sam sam. Imam 36 godina i mislim da je vrijeme da razmišljam o osnivanju porodice. Problem je što djevojke neće na selo, ali nadam se da će se i to promijeniti.“

Buka

Panta Rhei, masazno-kozmeticki studio, Prijedor Pogrebno Iris
%d bloggers like this: