Prijedor, grad koji umire

Nekada veoma značajan trgovačko zanatski centar zbog rimskih puteva, rijeke Sane i željezničke pruge.
Danas grad u kojem živi sam onaj ko mora. Prijedorčani, nekada značajni ljudi, oni kojima smo se ponosili… Mladen Stojanović, Mira Cikota, Esad Midžić, Muharem Suljanović…

Danas je to grad u kome živi samo onaj ko mora, onaj ko nema drugo rješenje.
Prijedor je podijeljen grad. Debelo podijeljen. Ali ne na pravoslavce, katolike i muslimane. Ta podjela polako blijedi, ljudi su se umorili od nje i ona je politički napucana. Ne ubijaju se više, ne tuku se. Pozdrave se na ulici i žive zajedno u miru. Svi oni žive, sretnici rade, i uglavnom se nadaju nekom čudu koje će ih odvesti iz grada u koji su se vratili ili kojeg nisu ni napuštali opijeni iluzijom i toplinom prošlosti.

Podjeljen na one koje jos muči nostalgija i one svjesne propadanja.
Odlazili su ljudi iz ovog grada, pod raznim pritiscima ili svojom voljom, a onda bi sa sobom i sebi sličnima raspredali o svojoj patnji I nedostajanju.
Priče o prošlosti ovog grada jesu sjetne, tužne, smiješne,zavodljive, banalne, lične, stavične ili bezopasne. Završavaju se tako što se konačno shvati ili nikad ne shvati da je borba sa uspomenama u stvari borba sa utopijom koja nije usmjerena prema budućnosti jer se napušteni raj u međuvremenu mijenja na gore i nije više onaj iz okamenjenog sna.

Ima i onih koji su svjesni propadanja. Onih poput mene. Preuzimaju odgovornost za svoj način razmišljanja i života: čekaju pravu ljubav rizikujući da je ne nađu, sele se u druge gradove ili neku zabit, idu u muzeje umjesto pred televizor ili internet, isključuju se iz bijesa, trendova i kuliranja, blejanja, mode i histerije bivanja u centru događanja, grade svoj ukus i biraju svoj svijet mimo tendencioznih vijesti, medijskog ispiranja mozga i sl. Ovakvo izolovanje nije nostalgija: prvo zato što nije utopija već sasvim izvodiv i moguć način života, a i zato što vodi prema budućnosti, makar ličnoj ako ne većinskoj. U pitanju je unutrašnja migracija i apsolutno nema veze ni s otadžbinom ni s precizno određenim vremenom, ni realnom ni zvaničnom politikom.

Podržavam li pribjegavanje borbi za ličnu umjesto za budućnost koja će biti dobra za sve nas?
Kad je Prijedor u pitanju, da. Zašto sam takva? Zbog pasivnosti stanovnika ovog grada.

“Izboriće se već neko za sve nas. Politika je kriva. Gradonačelnik je kriv, pa on je obećao da će to riješiti. Ne, ne, kriv je onaj prije. Mi nismo. Mi ne. Šta ja sam mogu napraviti? Bolje da se ne miješam u to. Neko drugi će nešto poduzeti.”

Nije se dogodilo ništa. Još više smeća medju nama, oko nas i u nama samima. A mi i dalje šutimo.

Imam jednu ideju. Ne samo ja. Ima tih ljudi sa sličnim idejama. Idejama koje bi napunile ove avetinjski prazne ulice. Idejama koje bi mogle oživjeti ovaj grad i probuditi uspavani duh naših predaka poznatih po junastvu I čojstvu..
Ali… Kad bolje razmislim…
Nemam vremena. Imam obaveza. Najbolje da se ne miješam. Okrenuću glavu. Neka to ipak uradi netko drugi.
Pasivni kakvi jesmo, okretanje glave je jedino što zaslužujemo.

Počivaj u miru, Prijedore.

 

Alma Č.

ASHA prodaja vozila