Prije 25 godina osnovani prijedorski logori smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje

U okviru planiranog, sistematskog i nasilnog napada i preuzimanja vlasti na području opšine Prijedor, 26. maja 1992. godine, paralelno uspostavljenje srpske strukture vlasti u ovom gradu donijele su, između ostalog, odluku o osnivanju logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje će u roku od svega tri mjeseca proći hiljade prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, od kojih su brojni pobijeni, a drugi fizički zlostavljani, premlaćivani, silovani i podvrgnuti brojnim drugim nehumanim i ponižavajućim postupanjima.

“Preuzimanje vlasti u općini Prijedor bio je nezakoniti puč, planiran i koordiniran mjesecima, čiji je krajnji cilj bilo stvaranje čisto srpske općine. Ti planovi se nikad nisu krili, a provedeni su koordiniranim djelovanjem policije, vojske i političara. Jedna od glavnih ličnosti je bio dr. Milomir Stakić koji je tada igrao vodeću ulogu u političkom životu općine”, riječi su Sudskog vijeća Haškog tribunala iz presude Milomiru Stakiću, kojima je na krajnje precizan način opisan karakter dešavanja krvavog ljeta ’92 godine u Prijedoru.

Stvari su se, prema presudi, odvijale na sljedeći način.

Propagandni rat protiv nesrba, osnivanje logora

Dana 7. januara 1992. članovi Skupštine općine Prijedor srpske nacionalnosti i predsjednici općinskih odbora SDS-a proglasili su paralelnu Skupštinu srpskog naroda općine Prijedor. Za predsjednika te Skupštine izabran je dr. Milomir Stakić, po zanimanju ljekar. Deset dana kasnije, odlukom koju je potpisao dr. Stakić, Skupština je odobrila “udruživanje srpskih teritorija općine Prijedor u Autonomnu regiju Bosanska Krajina” (ARK). Krajem aprila 1992. u općini je osnovano više tajnih srpskih policijskih stanica, a više od 1.500 naoružanih ljudi bilo je spremno da preuzme vlast.

U noći sa 29. na 30. april 1992. izvršeno je nasilno preuzimanje vlasti, koje je predvodio SDS. Na mjesto legitimnih centralnih organa došli su članovi SDS-a i kadrovi lojalni SDS-u. Prije svega, Stakić dolazi na mjesto predsjednika Skupštine opštine koju je 20. maja zamijenio Krizni štab Općine Prijedor, a kasnije preimenovan u Ratno predsjedništvo.

Civilni život u Prijedoru se nakon preuzimanja vlasti promijenio na mnogo načina. U gradu je primjetno porastao broj vojnih lica i pokrenut je propagandni rat protiv nesrba. Na osnovu odluke kriznog štaba počeli su oružani napadi na nesrpsko stanovništvo širom općine.

Stvaranje atmosfere straha u Prijedoru kulminiralo je dogovorom članova prijedorskog Kriznog štaba da se osnuju logori Omarska, Keraterm i Trnopolje. To se dogodilo na današnji dan 26. maja 1992. godine, prije četvrt stoljeća. Postoji i podatak da je po nalogu Sime Drljače, načelnika policije, logor Omarska osnovan 31. maja, no i da su prvi zatvorenici u Keraterm i Trnopolje dovedeni već 24. maja 1992. godine.

Prema riječima Edina Ramulića, mirovnog aktiviste iz Prijedora, zvanične institucije u BiH nikada se nisu bavile evidencijom žrtava i broja osoba koje su prošle kroz prijedorske logore smrti, tako da još uvijek ne postoji evidencija nestalih osoba koju je trebao izraditi Institut za nestale osobe BiH.

Logor Omarska

Kad su u Omarsku stigli prvi zatočenici, uređena su stalna stražarska mjesta, a oko logora su postavljene protivpješadijske mine. Oko kruga logora stražarila je vojska, a policija je, prema iskazima svjedoka, bila “unutra, gdje su bili zatočenici”.

Kako nam Ramulić objašnjava, prema evidenciji srpske policije do koje je došao Tribunal, u logoru Omarska bile su zatočene 3.334 osobe, od toga 37 žena i 28 maloljetnih osoba.

“Ta evidencija ne mora biti vjerodostojna i moguće je da je broj zatočenika koji su prošli kroz logor bio i nešto veći tokom tri mjeseca. Bilo je premještanja zatočenika iz logora u logor, a dok je postojao logor broj je i dopunjavan dovođenjem novih logoraša. Do sada smo utvrdili imena 458 zatočenika Omarske koji su tu ubijeni ili su posljednji put viđeni prije nestanka”, ističe.

Logor Keraterm

Za logor Keraterm nije nađena bilo kakva evidencija, objašnjava dalje naš sagovornik, ali se kroz sudske postupke utvrdilo da je prosječno u tom logoru bilo 1.200 osoba i da je tokom dva i po mjeseca postojanja logora kroz njega prošlo blizu 3.000 ljudi.

“Recimo na osnovu svjedočenja u kojima su iznesene brojke zatočenih po prostorijama, krajem jula 1992. godine u tom logoru broj zatočenika je dostigao 1.990 osoba. U Keratermu je bilo više kretanja, odvođenja i dopunjavanja zatočenika nego u Omarskoj. Prema evidenciji koju smo uradili na osnovu prijava rodbine, u ovom logoru su ubijena ili nestala 362 zatočenika”, dodaje Ramulić.

Logor Trnopolje

Za logor Trnopolje se u presudi Stakiću spominje 23.000 osoba koje su prošle kroz logor, mahom žena i djece. Logor je funkcionisao i kao sabirni centar, odakle su vršene deportacije, ali i kao logor za vojno sposobne muškarce.

“Za taj logor nema precizne evidencije o smrtno stradalim, ali se pouzdano zna da je u njegovom krugu ubijena jedna žena i jedno dijete, da su u okolnim kućama u više navrata odvođeni zatočenici i tamo su pogubljeni, a radilo se ukupno o broju između 30 i 50 ljudi. Pored toga, iz Trnopolja su 21. augusta 1992. godine ukrcali zatočenike koje su izdvojili iz konvoja na Vlašiću i koje su strijeljali prijedorski policajci. Evidentirali smo 187 ubijenih i nestalih u tom zločinu, a bili su prethodno zatočenici Trnopolja”, govori Ramulić.

Prema Haškom tribunalu, u logorima su činjena djela silovanja i seksualnog nasilja, a hiljade ljudi su podvrgnute nehumanom i ponižavajućem postupanju koje je uključivalo rutinska premlaćivanja i mučenje. Zatočenici su živjeli u nehigijenskim uslovima, a hrana koju su dobijali bila je jedva dovoljna za preživljavanje. Osim toga, konstatovano je da su u logorima ubistva bila česta.

“Ne može biti nikakve razumne sumnje o tome da je počinjeno više masakara, između ostalog, u prostoriji br. 3 u logoru Keraterm 24. jula 1992. ili blizu tog datuma. Krajem jula 1992. u logoru Omarska je ubijeno više od stotinu ljudi, a 5. augusta 1992. iz Omarske je autobusima odvedeno i pobijeno 120 ljudi. Dana 21. augusta 1992. pripadnici prijedorskog interventnog voda koji je pratio deportacijski konvoj ubili su na planini Vlašić 200 ljudi iz tog konvoja”, navodi se u presudi Stakiću.

3.000 ubijenih Prijedorčana, protjerano više od 20.000

Pored logora, još je mnogo više ljudi ubijeno tokom napada vojske bosanskih Srba na pretežno muslimanska sela širom općine Prijedor – Kozarac, Hambarine, Bišćane, Ljubiju, kada je počinjeno više masakara nad Bošnjacima. U presudi Stakiću navodi se podatak da je u Prijedoru ukupno ubijeno blizu 3.000 osoba.

Pored toga, bosanski Muslimani koji su čitav život proživjeli u općini Prijedor izbacivani su iz svojih domova i deportovani u velikom broju, često u konvojima koje su organizovale i nadzirale srpske vlasti iz Prijedora. Egzodus uglavnom nesrpskog stanovništva iz Prijedora počeo je već 1991. godine, ali je poprimio šire razmjere neposredno prije preuzimanja vlasti, da bi vrhunac dosegao tokom nekoliko mjeseci nakon preuzimanja vlasti. Žrtva te kampanje progona bilo je više od 20.000 osoba. Većina je otišla nekim od konvoja autobusa i kamiona koji su svakodnevno napuštali to područje. Kuće nesrba bile su određene za uništenje, a u mnogim slučajevima su stvarno i razorene, kao i džamije i katoličke crkve.

Godinama nakon ovih zločina, Edin Ramulić vodi na društvenoj mreži Facebook grupu “Nedovršeni genocid u Prijedoru”.

“Nedovršeni genocid znači da genocidne radnje uništavanja mulimanske i hrvatske zajednice nisu prestale nakon rata i da to još uvijek traje kroz diskriminaciju, segregaciju, ekonomsko izumiranje, a najviše kroz negiranje zločina, što prema mišljenju nekih teoretičara jeste posljednja faza genocida – poricanje. Zato je genocid u Prijedoru nedovršen jer u njemu nesrpske zajednice još postoje, ali s tendencijom nestanka u ne tako dalekoj budućnosti”, rekao nam je za kraj Ramulić.

Klix

Pogrebno Iris
%d bloggers like this: