Posvetila život djeci bez roditeljskog staranja: Sve što je meni trebalo bila su djeca, sve što je njima trebalo bila je mama

“Ustajem u pola sedam ujutro, imam dvije bebe, hranjenje, presvlačenje, jedan dio djece odlazi u školu, drugi ostaju za drugu smjenu. Zajedno pripremamo doručak, pripremamo obaveze planirane za taj dan. Četvero djece mi ide u školu, idem im na roditeljski sastanak. Nakon povratka iz škole obično smo u večernjim satima svi tu, gledamo televizor, pripreme za spavanje i laku noć”, opisala je jedan svoj dan Mevlida Trgo, SOS mama, za Source portal.

U SOS dječije selo došla je 2000. godine na edukaciju i od tada je svoj život posvetila djeci bez roditeljskog staranja. Mevlida je u svojoj kući imala sedmero djece, a njihov broj se stalno mijenja, obzirom da djeca završetkom osnovne škole prelaze u kuće za mlade.

“Tamo djeca završavaju srednju školu, imaju i tamo nadzor, o njima brinu odgajatelji, s tim da naš kontakt ne prestaje nikada. Nakon izlaska iz kuće za mlade odlaze u život, zapošljavaju se, a mama je uvijek tu”, kaže nam Mevida Trgo.

Ulogu mame u životima djece koja biološki nisu njena Mevlida je prihvatila sa velikom radošću. 2000. godine donijela je odluku da u potpunosti promijeni svoj život.

“U jednom trenutku sam ja napravila promjenu u svom privatnom životu, trebala su mi djeca i kada sam došla ovdje i vidjela sve ovo kliknuli smo jedni na druge. Sve što je njima tada bilo potrebno bila je majka, sve što je meni bilo potrebno bila su djeca i ostala sam ovdje već sedamnaest godina. Šesnaestero djece je prošlo kroz ovu kuću, sada ih imam šest, dakle desetero je otišlo iz ove kuće”, kaže naša sagovornica.

Ukoliko su djeca biološki srodnici oni se uvijek stavljaju u istu kuću. Osim njih, sa njima žive i djeca koja nisu biološki srodnici, ali jako je važno da se među djecom stvara pozitivna atmosfera. Kuće SOS mama su uvijek pune dječijeg smijeha, vriske, a ponekada i problema.

“Mene često pitaju ‘Da li se vaša djeca potuku?’, pa naravno, kao i svaka druga, prijavljuju ‘mama meni je ovaj ovo, meni je onaj ono’, ali ono što mene raduje je to što su oni ipak na kraju bliski”, rekla nam je Mevlida.

U SOS dječijem selu ima značajan broj djece koja imaju žive biološke roditelje, koji imaju mogućnost da ih obilaze i održavaju sa njima porodične odnose. Mavlida radi na tome da je biološki roditelji njene djece doživljavaju kao partnera, a nikako kao konkurenciju.

“Oni su nam jako važni zbog samog identiteta djeteta. Kad – tad dijete postavi ta pitanja ‘Gdje je mama, gdje je tata?’, oni se kreću u takvom okruženju da vide da djeca imaju bliske srodnike, tako da mi od samog početka kažemo djeci spram njihovog uzrasta koje članove porodice imaju. Nisu uvijek sva djeca u mogućnosti da imaju kontakta sa svojim biološkim srodnicima, ali ukoliko uslovi dozvoljavaju i centar prepozna da su uredu da se nastave ili obnove ti odnosi, mi ih rado primimo”, izjavila je Mevlida za Source.

Sa djecom koja dođu u ovu organizaciju potrebno je mnogo truda i rada, ali svaki njihov napredak, dobra ocjena ili osmijeh na licu Mevlidi je znak da je uspjela u onome što radi.

“Ne možete se pripremiti, ono što vas zadesi i na šta naiđete, ne možete biti spremni. Svako ko je došao da živi i radi ovdje, za kratko vrijeme prepozna da li je ovo za njega ili nije. Hvala Bogu još uvijek postoje žene koje žele i dolaze i pitaju da rade i volontiraju, tako da, ko želi može nas lahko naći”, rekla je Mevlida Trgo, SOS mama.

Za posao SOS mame potrebna je dobra volja, snaga, ljubav prema djeci i spremnost da posvetite svoj život tome.

Buka

Lim profi, Prijedor Panta Rhei, masazno-kozmeticki studio, Prijedor Pogrebno Iris