Pismo oca koje je raznježilo regiju: Moj Josip je heroj svih nas

Jedna pozitivna priča ovog ljeta proširila se sa hrvatske na BiH. Akcija “Iznajmljivači sa srcem” u koju su uključeni privatni iznajmljivači na moru koji tokom ljetne sezone besplatno ugoste porodice s djecom sa posebnim potrebama, donijela je radost i nekoliko bezbrižnih dana ovim porodicama na moru. Akcija još traje i porodice trenutno borave i odmaraju u Neumu.

Prava mala medijska zvijezda koja je u proteklom periodu osvojila srca Bosanaca i Hercegovaca je dvogodišnji dječak Josip Marić iz Mostara, koji je u okviru akcije sa porodicom boravio u Neumu kao gost Đemile Talić Gabriel, počasne konzulice BiH za regiju Novi Južni Vels i istaknute humanitarke, i njenog supruga, australskog biznismena Chrisa Gabriela.

Izuzetno emotivnu i dirljivu priču o rođenju Josipa, suočavanju sa činjenicom da je njegova porodica dobila dijete sa Down sindromom, ali i veliku zahvalnost za nekoliko predivnih dana provedenih u Neumu, izuzetnom gostoprimstvu zbog kojeg osmijeh nije silazio s Josipovog lica, njegov otac izrazio je u emotivnom pismu koje je poslao bračnom paru Gabriel, a na koje niko ne može ostati ravnodušan. Pismo donosimo u cjelosti: “Opet ja.. ovaj put vedrije i malo lakše… i opet kažem, ne moraš čitat, al’ ja moram napisati…

Kad smo saznali da je Tanja trudna prvi put, znali smo samo da ćemo, ako Bog da, dobiti bebu. Ništa više! Mladi i jedva za same sebe pripremljeni tjedne smo brojili nestrpljivo. I dobili smo bebu, čak i malo prije termina. Valjda od silne želje! I to kakvu bebu smo dobili… Sve što je uslijedilo od tog 3.7.2015. godine naslutiti nismo mogli ni u najsnovitijim snovima, ali je sada iza nas takva masa materijala za kakav dugometražni triler u par nastavaka ili dugovječnu seriju kojoj bi možda jedina konkurencija bila ‘birvaktile’ “Santa Barbara”…

Da će Jopa biti zvijezda, to smo znali otkad su nam ga dogurali u sobu u onim škripavim kolicima da ga vidimo prvi put u životu i to uopće nije bilo sporno, ali da će biti akcijska zvijezda to smo shvatili kad je bez pardona počeo prkositi sivim “prognozama” i slabašnim izgledima koje su nam “stručnjaci” davali snuždene face.

Bratski želim da nitko od vas nikada ne čuje onaj ružni, duboki, tupi zvuk (a kojega smo se mi naslušali) one gluhe praznine koju čovjek osjeti u kostima kad uvidi koliko je ljudskost i suosjećanje iscijeđeno iz onih među nama koji su prvi pozvani da tu ljudskost i blizinu pokažu (čast izuzecima!). Ti “stručnjaci”, nije slučajno pod navodnicima, “hladili” su nas stručnim terminima i ostavljali s nepotpunim informacijama da smo osjećali da gubimo kompas i to brzo. Tako je to išlo sve dok nismo skontali da jedini bitan kompas zapravo držimo u svom naručju! Ha!

Kako, je li?

Summa summarum, i težište ove priče, jest da je tu cijelo vrijeme bio netko na koga često zaboravimo (al’ zato se to njemu ne dogodi (na našu sreću)), bio je tu netko tko je iznad svih tih stručnjaka i tko je, pazi sad, s malenim imao debelo drugačiji plan – bio je to Onaj koji nam ga je poslao i bome ONAJ ČIJA RIJEČ JE ZADNJA! Svi strahovi su prestali! Sve sumnje su nestale!

Za malenoga je Bog imao veći plan, a mi smo se osjetili odabranima (Smiješno? Nije. Svaki se roditelj tako osjeća, ali mi smo se osjećali nezasluženo odabrani) i shvatili da smo tek krenuli živjeti, a da odsad pustolovine neće faliti. Malome je put pripremljen, nama je nepoznat, ali na nama nije da ga preispitujemo nego da ga njime pratimo. Korak po korak, korak po korak! Druga je priča kako nam se sve to kazalo.To je svjedočanstvo vjere! Živo! Ali je za neki drugi post ili mjesto.

Živeći s našim Jopom, koji se trebao zvati Mihael, prepustili smo se providnosti i situacije nas otad same nalaze, a odluke kakve valja u njima donijeti same nam se kažu… tako jedna vodi do druge.

Tako je bilo i ovo ljeto. Upoznali smo divne ljude koji ne gube vrijeme da bi učinili ono što osjećaju da treba, koji ne pitaju za prepreke nego za cilj, koji nisu izgubili sebe dok se neprekidno daju drugima – upoznali smo gospođu Đemilu Talić Gabriel i njenoga supruga Chrisa čiji smo gosti bili nedavno u Neumu.

Usud je htio, a što smo saznali zapravo tek kasnije, da je ovaj nesvakidašnji par zapravo fantastični humanitarni tandem koji je inicirao niz dobrotvornih projekata diljem globusa i ne prestaje to činiti. Gospođa Gabriel je počasna konzulica Bosne i Hercegovine za Novi Južni Wales u Australiji, a njen suprug Chris poznati poduzetnik koji slovi za jednoga od 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu.

U kontakt smo stupili preko gospođinoga oglasa da bi u svoju villu rado ugostila obitelj čiji su članovi maleni sa sindromom Down ili autizmom. I ugostili su nas, držali kao kap vode na dlanu i lako zadobili naše prijateljstvo. Jedna stvar je vodila do druge, tijekom druženja s ovim nevjerojatno jednostavnim i blagim ljudima, a ovo su sami rekli, zaljubili su se u Josipov osmijeh, vedrinu i šarm i bez oklijevanja i čekanja izrazili želju posjetiti našu Udrugu za Down sindrom u Mostaru, znatiželjni što mogu učiniti i kako mogu pomoći svoj djeci i svim članovima u njoj (više o tome u članku ispod).

Zašto ovoliko teksta? Pa ponosan sam! Jesam! Maleni je zvijezda, pojavio se na naslovnicama članaka na 15-ak portala, a tek su mu dvije godine. Ne folira se, ne glumi, on je jednostavno on i nemoguće ga je kopirati. Pokušao sam na svoju frizuru dodati onu crtu sa strane kao u njega, ali jednostavno ne pali. On je onaj isti malac za kojega su mi rekli prije dvije godine da neće moći __________ (ovdje ide dugi popis šta sve neće moći) i za kojega nisu bili u pravu! Ovaj maleni je, što čvrsto vjerujem, ventil kroz koji dragi Bog aktivno radi i da ovo što se zadnjih dana dogodilo ne može biti slučajno kao što i nije. I cijelo vrijeme, Josip je svima prijatelj. Nebo je granica, a razlike ne postoje! On nas, onako mali, tomu uči.

Ali još smo ponosniji na nešto drugo.

Josip se u ovoj avanturi pojavio kao poveznica naših velikih dobročinitelja, obitelji Gabriel, sa 23 obitelji koje čine članstvo naše Udruge, a iz čega je proistekla divna posljedica da će sva djeca dobiti potpune i redovne logopedske tretmane prema najsuvremenijoj metodi što je neiskazivo značajna vijest obzirom da su cijene istih jako visoke i da gotovo da i ne postoji mogućnost iste prolaziti u Bosni i Hercegovini. Naši maleni prijatelji će ubrzati svoje učenje i usavršiti vještine! Moći će govoriti, razgovarati sa roditeljima, prijateljima, prolaznicima, sugrađanima… postaviti će se u visoki start da bi mogli još spremniji dalje u ostale životne bitke… konačno tračak ravnopravnosti za sve nas.

A njemu cijelo vrijeme nije silazio smiješak s lica. Izgledao mi je kao da ima tajnu, izgledao je cijelo vrijeme kao da zna nešto što mi ne znamo. I zbog toga ga nisam mogao prestati gledati kad mi je odjednom sinulo kako liči na one mali kovrčave s krilima čije kipiće imamo po kući i da bi moglo biti da je poslan da svuda i nasumice prosipa ljubav i dobro… izgledao mi je kao bijeli veseli anđeo prerušen u najljepšeg dječaka sa Down sindromom na kugli zemaljskoj, ali mi to nije smio reći. Ipak je to tajna… Hm, miš moj tajnoviti…

Meni je srce počelo lomiti rebra jer je naraslo više neg’ je smjelo.

Nikad se tako nisam osjećao… ni Tanja, a ni ja… ma ni David sigurno iako mu nema ni još pola godine. I Bogu hvala velikom na tomu! Sine moj, velika tatina ljudino i mali naš ambasadoru s osmijehom, neka si nam radostan i zdrav i dao Bog da te još puno puta ovako gledamo, da i dalje sjajiš kao malo neugasivo svjetlo koje se pojavi baš u pravom trenutku ondje gdje hladni mrak spusti gard i šake misleći da je pobijedio… kako smo samo sretni jer nama stalno svijetliš…. kako smo samo blagoslovljeni jer nas boljima činiš… …

voli te tata, ponosu naš!

Heroju svih nas, s naslovne strane!”

Nezavisne

You must be logged in to post a comment Login