Ovi koji sad odlaze, nikad neće da se vrate

Tužno je danas u porodici mog prijatelja iz Gračanice. Bilo je, doduše, veselo u času kad je saznao da mu je kćerka sa porodicom dobila zeleno svjetlo za useljenje u Njemačku. Mislio je – spasiće se, u knjizi života napokon im se otvara ljepša strana. Neka barem nekom krene nabolje.

Ona će odmah dobiti zaposlenje, muž dobro vlada kompjuterskim poslovima, pa će i on vjerovatno brzo doći do posla. A dijete, koje još ne barata ni našim jezikom, ima vremena da do zrelosti izraste u pravog pravcatog Nijemca.

Tako je bilo u prvi mah. Danas, kad se rastanak primakao, grla su se stegnula, oči nabubrile, nije lako dijete ispratiti u bijeli svijet. Teško je i kćerki, premda i ona već ima potomstvo, otići daleko od roditeljskog doma i rodne grude.

I tako se tuga i radost miješaju jedno s drugim, stvarnost sa željama, sudbina sa nekadašnjim velikim planovima. Računalo se da će sarajevski fakultet kćerki otvoriti vrata zaposlenja i lakšeg života od onog kojim su živjeli roditelji. Računalo se, ali se nije obistinilo. Postade i ona samo jedna od beznadežnih brojki na birou za zapošljavanje. Zalud diploma, zalud i sretno sklopljen brak: siromaštvo je i njima iskezilo svoje pokvarene zube.

A nije da Zlatkova kćerka i zet nisu davali sve od sebe da nekako nađu mjesto pod bosanskim suncem. Razmišljalo se i na način: daj šta daš, bilo šta da se radi – samo da se radi i zarađuje za život.

Kad nije moglo u domovini, s tom devizom razmišljanje su okrenuli ka tuđini. I bolje su prošli. U Minhenu se našlo mjesto za nju, doduše ne sa fakultetskom diplomom, ali – ko te pita. I sa srednjoškolskom svjedodžbom tamo je budućnost svijetlija nego ovdje sa fakultetskom.

Koliko je danas u Bosni i Hercegovini bilo ovakvih rastanaka, teško je znati. Ali su svakodnevni, mnogobrojni, sve češći. Stiče se dojam da bi bili i jako masovni, samo kad bi se negdje vani našlo mjesta za sve one koji žele odavde da odmagle. Neka istraživanja kažu da čak 76 posto naše omladine svoju budućnost vidi u evropskim i američkim zemljama. Ovdje se više ničemu ne nadaju.

Danas odlaze ljudi koji više nemaju nikakvih iluzija o zemlji koju napuštaju. Nećeš ti nas, nećemo ni mi tebe!

Ovi koji sada odlaze, treći su val u posljednjih pola stoljeća. Prvi je pokrenut šezdesetih godina 20. stoljeća kad se spoznalo da socijalizam nema baš dovoljno posla za sve svoje besposlene ruke, pa je država ugovorila sa Njemačkom i Švedskom izvozne kvote – u ljudstvu! U radnoj snazi koja će po nekoliko godina raditi u tim visoko industrijalizovanim zemljama, raditi i nešto zaraditi, pa se kući vratiti.

Iako je rat mnoge porušio, i danas, diljem Bosne, mnoge kuće podsjećaju na ta vremena, izgrađene gastarbajterskom ušteđevinom. Oni koji su tada odlazili, baš kako im i ime kaže – gostujući radnici – vraćali su se rodnom kućnom pragu. Zarade iz Njemačke i Švedske dale su im životni zalet. Projekat “otići – zaraditi – vratiti se” uspješno su ostvarile stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca, posebno iz Livna i Duvna, Bosanske krajine, Cazina i Kladuše, zapadne Hercegovine…

Drugi val pokrenut je startnim pucnjem 1992. godine. Možda je čak i čitav milion ljudi spas od ratnih strahota potražilo u zbjegovima, u vlakovima i autobusima bez voznog reda, u bježaniji nekadašnjim krijumčarskim putevima i bestragijama. Eno ih danas svuda po planeti: Amerika, Evropa, Australija…

I oni su u egzil kretali s mišlju da se vrate kad ratno kreševo stane. A ono nije posustajalo 3,5 godine plus varljivi mir. I tako, godinu po godinu, misao o povratku je blijedila, da bi u nekom trenutku potpuno nestala. Tu si, gdje si – ne mrdaj!

Neka istraživanja kažu da čak 76 posto naše omladine svoju budućnost vidi u evropskim i američkim zemljama

Neki će se, doduše, jednog dana vratiti, onda kad steknu njemačku, švedsku ili američku penziju, pa će doći da je ovdje krckaju. Eh, kako li će biti njima s nama i nama sa njima nakon pauze od tridesetak godina?

Ovaj novi val osobit je po tome što je karta u jednom smjeru unaprijed ukalkulisana. Sad odavde odlazi uglavnom mlad, stručan, probrani bosanski insan, bijel a jeftin – baš po mjeri razvijenih evropskih zemalja. Odlaze ljudi koji više nemaju nikakvih iluzija o zemlji koju napuštaju. Nećeš ti nas, nećemo ni mi tebe!

Za nas je, Zlatko, kasno, i za našu generaciju. A baš bi dobro bilo da se svi pohvatamo za ruke i da istog dana odmaglimo iz ove maćehinske države. Da se tamo negdje malo oporavimo, da vidimo kako se živi u organizovanim državama koje poštuju svoje građane, pa da se onda svi odjednom vratimo. I šta drugo nego da, na juriš, oslobodimo svoju rodnu zemlju od ovih koji su nam u njoj život zagorčali!

Ako već to ne možemo da planiramo, hajde da barem maštamo. Možda nam srcu bude malo lakše.

Fokus

Pogrebni prevoz Iris Lim Profi Prijedor Panta rhei Prijedor

You must be logged in to post a comment Login