Ovi koji sad odlaze, nikad neće da se vrate

Tužno je danas u porodici mog prijatelja iz Gračanice. Bilo je, doduše, veselo u času kad je saznao da mu je kćerka sa porodicom dobila zeleno svjetlo za useljenje u Njemačku. Mislio je – spasiće se, u knjizi života napokon im se otvara ljepša strana. Neka barem nekom krene nabolje.

Ona će odmah dobiti zaposlenje, muž dobro vlada kompjuterskim poslovima, pa će i on vjerovatno brzo doći do posla. A dijete, koje još ne barata ni našim jezikom, ima vremena da do zrelosti izraste u pravog pravcatog Nijemca.

Tako je bilo u prvi mah. Danas, kad se rastanak primakao, grla su se stegnula, oči nabubrile, nije lako dijete ispratiti u bijeli svijet. Teško je i kćerki, premda i ona već ima potomstvo, otići daleko od roditeljskog doma i rodne grude.

I tako se tuga i radost miješaju jedno s drugim, stvarnost sa željama, sudbina sa nekadašnjim velikim planovima. Računalo se da će sarajevski fakultet kćerki otvoriti vrata zaposlenja i lakšeg života od onog kojim su živjeli roditelji. Računalo se, ali se nije obistinilo. Postade i ona samo jedna od beznadežnih brojki na birou za zapošljavanje. Zalud diploma, zalud i sretno sklopljen brak: siromaštvo je i njima iskezilo svoje pokvarene zube.

A nije da Zlatkova kćerka i zet nisu davali sve od sebe da nekako nađu mjesto pod bosanskim suncem. Razmišljalo se i na način: daj šta daš, bilo šta da se radi – samo da se radi i zarađuje za život.

Kad nije moglo u domovini, s tom devizom razmišljanje su okrenuli ka tuđini. I bolje su prošli. U Minhenu se našlo mjesto za nju, doduše ne sa fakultetskom diplomom, ali – ko te pita. I sa srednjoškolskom svjedodžbom tamo je budućnost svijetlija nego ovdje sa fakultetskom.

Koliko je danas u Bosni i Hercegovini bilo ovakvih rastanaka, teško je znati. Ali su svakodnevni, mnogobrojni, sve češći. Stiče se dojam da bi bili i jako masovni, samo kad bi se negdje vani našlo mjesta za sve one koji žele odavde da odmagle. Neka istraživanja kažu da čak 76 posto naše omladine svoju budućnost vidi u evropskim i američkim zemljama. Ovdje se više ničemu ne nadaju.

Danas odlaze ljudi koji više nemaju nikakvih iluzija o zemlji koju napuštaju. Nećeš ti nas, nećemo ni mi tebe!

Ovi koji sada odlaze, treći su val u posljednjih pola stoljeća. Prvi je pokrenut šezdesetih godina 20. stoljeća kad se spoznalo da socijalizam nema baš dovoljno posla za sve svoje besposlene ruke, pa je država ugovorila sa Njemačkom i Švedskom izvozne kvote – u ljudstvu! U radnoj snazi koja će po nekoliko godina raditi u tim visoko industrijalizovanim zemljama, raditi i nešto zaraditi, pa se kući vratiti.

Iako je rat mnoge porušio, i danas, diljem Bosne, mnoge kuće podsjećaju na ta vremena, izgrađene gastarbajterskom ušteđevinom. Oni koji su tada odlazili, baš kako im i ime kaže – gostujući radnici – vraćali su se rodnom kućnom pragu. Zarade iz Njemačke i Švedske dale su im životni zalet. Projekat “otići – zaraditi – vratiti se” uspješno su ostvarile stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca, posebno iz Livna i Duvna, Bosanske krajine, Cazina i Kladuše, zapadne Hercegovine…

Drugi val pokrenut je startnim pucnjem 1992. godine. Možda je čak i čitav milion ljudi spas od ratnih strahota potražilo u zbjegovima, u vlakovima i autobusima bez voznog reda, u bježaniji nekadašnjim krijumčarskim putevima i bestragijama. Eno ih danas svuda po planeti: Amerika, Evropa, Australija…

I oni su u egzil kretali s mišlju da se vrate kad ratno kreševo stane. A ono nije posustajalo 3,5 godine plus varljivi mir. I tako, godinu po godinu, misao o povratku je blijedila, da bi u nekom trenutku potpuno nestala. Tu si, gdje si – ne mrdaj!

Neka istraživanja kažu da čak 76 posto naše omladine svoju budućnost vidi u evropskim i američkim zemljama

Neki će se, doduše, jednog dana vratiti, onda kad steknu njemačku, švedsku ili američku penziju, pa će doći da je ovdje krckaju. Eh, kako li će biti njima s nama i nama sa njima nakon pauze od tridesetak godina?

Ovaj novi val osobit je po tome što je karta u jednom smjeru unaprijed ukalkulisana. Sad odavde odlazi uglavnom mlad, stručan, probrani bosanski insan, bijel a jeftin – baš po mjeri razvijenih evropskih zemalja. Odlaze ljudi koji više nemaju nikakvih iluzija o zemlji koju napuštaju. Nećeš ti nas, nećemo ni mi tebe!

Za nas je, Zlatko, kasno, i za našu generaciju. A baš bi dobro bilo da se svi pohvatamo za ruke i da istog dana odmaglimo iz ove maćehinske države. Da se tamo negdje malo oporavimo, da vidimo kako se živi u organizovanim državama koje poštuju svoje građane, pa da se onda svi odjednom vratimo. I šta drugo nego da, na juriš, oslobodimo svoju rodnu zemlju od ovih koji su nam u njoj život zagorčali!

Ako već to ne možemo da planiramo, hajde da barem maštamo. Možda nam srcu bude malo lakše.

Fokus

You must be logged in to post a comment Login