Ova priča se tiče svih nas: “Izvini, ali ovaj posao ne odgovara tvom mentalnom sklopu”

Anu Kotur sam upoznao prije tačno dvije godine kad smo zajedno radili istraživanje o mogućnostima osoba sa invaliditetom da pronađu posao. Rezultati naših napora da tog dana pokušamo Ani pronaći bilo kakav posao su se pretvorili u uzaludno gubljenje vremena.

Uprkos tome što je i pored određenih poteškoća u kretanju Ana mogla bez problema obavljati svaki posao na koji je aplicirala tokom našeg istraživanja, svi odgovori su se svodili na isto: “Izvini, ali nije ovo za tebe”.

Ono što je potvrdilo naša očekivanja tog jula 2015. godine jeste i podatak da je skoro u svim slučajevima telefonski razgovor doveo i do dogovorenog posla, jer je Ana ispunjavala sve uslove poslodavca, ali su na kraju većinom padali na posljednjoj stepenici, onoj na kojoj im Ana saopštava da ima invaliditet.

Nakon što je završio ovaj naš eksperiment, okončala se i naša zajednička potraga za Aninim zaposlenjem. Ipak, njena samostalna borba se nastavila do danas, te još uvijek traje.

Iako je završila Pravni fakultet u Banjaluci prije tri godine i nakon toga još jednu godinu se školovala iz oblasti ljudskih resursa u okviru projekta koji je vodila Business Academy Link Group iz Beograda, Ana nikad nije dobila prilika da radi posao koji bi joj omogućio stalni izvor finaniranja. Koji bi joj omogućio da nesmetano živ, bez oslanjanja na roditelje.

Inače, za ove dvije godine, otkad smo se upoznali, Ana se neprekidno borila, tražila način da dobije svoje mjesto pod Suncem, pomagala drugima…

Volontiranjem je stekla i radno iskustvo u advokaturi. Osim toga, radila je kao novinarka u oblasti izvještavanja o osobama sa invaliditetom i PR kampanje PonosniNaSebe.

Za sav taj angažman, koji je bio silom prilika više novinarski, a manje pravnički, dobila je 4 nagrade UN agencija u BiH: specijalno priznanje UNICEF-a BiH za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta u BIH u 2014. godini, nagradu Predsjedništva i tri UN agencije u BIH za društveni angažman u okviru konkursa ‘Razlike inspirišu’, nagradu Populacionog fonda UN u BiH u oblasti rodno zasnovanog nasilja, te nagradu kancelarije UN WOMEN u BiH za najbolju blog priču, u 2016. godini i diplomu Grada Banja Luka mladima za rad na poboljšanju položaja osoba sa invaliditetom i promociji dječijih i ljudskih prava za 2017.godinu.

Mnogo toga je uradila Ana za kratko vrijeme. Radila je na sebi, ali i za druge. Ipak, ništa od toga nije bilo dovoljno da u ovoj zemlji dobije posao kakav zaslužuje. Ustvari, da dobije bilo kakav posao.

“Izgovori su bili razni – od toga da u institucijama u kojima apliciram nema lifta, do toga da oni nisu tražili osobu sa invaliditetom, preko ličnog stava poslodavca da posao ne odgovara mojim mogućnostima, mentalnom sklopu. Čak su govorili da me ne vide na radnom mjestu za koje apliciram, jer je u oblasti za koju imam vještine, a nemam formalno obrazovanje ili obrnuto. Naslušala sam se i vrlo ružnih stvari – od toga da poslodavcu treba neko brži od mene, jer je bitnije da kao radnik otrčim do neke institucije nego da napišem dokument, da moje angažovanje košta više jer do sad nisam polagala vozački u trci da obezbijedim sredstva za život, a radno mjesto (možda) zahtijeva i vozački, do pitanja da li imam epileptične napade, da li se i koliko umaram, kao da nijedan radnik ne smije da osjeti umor, i slično”, povjerila nam se Ana koja trenutno živi u Banjaluci, ali život planira nastaviti u Brčkom, odakle joj je budući muž. Ono što je najviše plaši i što ne želi sebi da dopusti jeste da nakon preseljenja izdržavanje od strane roditelja, koji koji su inače podstanari, zamijenit izdržavanjem od strane muža.

Kako kaže, ne želi da zavisi od drugih i zato ne bira. Aplicira i u državni i u privatni sektor. I na kraju se sve svede na isto, kad dođe do tačke o otvorenom razgovoru, kad se preraste stadijum ‘o, da, Vi ste stvarno izuzetne rezultate postigli, da, vidimo, imate kvalitete, i da, vidimo da se trudite’, apsolutno svaki poslodavac vidi samo ono što ona ne može.

“I pritom, ni blizu nisu onoga što je realni problem, jer ja oko svake aplikacije imam samo dvije nedoumice – prva je koliko mi treba do posla i kako bih to organizovala, a druga je ona koju pitam poslodavca – ima li rukohvat uz stepenice i lift u zgradi, da sama sebi pojednostavim proces kretanja. Kao što vidite, lift nije obavezan, samo uredan i prohodan put na stepenicama. Kad apliciram za mjesto pravnika, vječito sama sebi zamjeram nedostatak iskustva, iako imam volontersko iskustvo u advokaturi. Tu, bićemo realni, najmanje treba moja lijeva noga, više je do rada u papirima i zakonima, za koje trebam mozak. Kad apliciram u odnosima s javnošću, iako to dosta dobro radim kao neko ko je sam sebe edukovao i tražio šansu za usavršavanje, tu su mnogo manje šanse da prođem, jer kao osoba sa invaliditetom, teško da bih prošla igdje kao PR osim u organizacijama osoba sa invaliditetom”, ispričala je Ana i dodala:

“Što se tiče prepreka, ne znam ni sama koju bih ti izdvojila, osim one u glavi ispitivača i poslodavca. Ili one veze koju ljudi koji dobijaju posao obično imaju. Kad pogledam iz tačke nekog ko je za svoj rad u potpuno nepristupačnim uslovima nagrađivan, razmišljam da nema prepreke koju nisam savladala. Kad posmatram iz ugla osobe koja se školovala za zanimanje koje u potpunosti odgovara mojim kapacitetima, što fizičkim, što intelektualnim, i na osnovu kojeg nisam nijednu platu zaradila i nijedan dan staža stekla, nisam ni vrh ledenog brijega skinula. Sve se svede na – moj posao je samo tema osoba sa invaliditetom, jer imam invaliditet, i to je pogrešna postavka svega. Čak i tamo gdje bih mogla raditi vezano za osobe sa invaliditetom, gdje mogu i stručno napredovati i usavršavati se – tipa centar za socijalni rad, na različitim rješenjima, različitim državnim institucijama koje se bave zaštitom ljudskih prava osoba sa invaliditetom, na različitim nivoima, nisam dobila šansu.”

Iz onog što nam je Ana rekla, osnovni problem zbog kojeg ona, ali i druge osobe koje se suočavaju sa sličnim predrasudama kao i ona imaju probleme pri potrazi za poslom je neprovođenje zakona.

“U entitetima postoje posebni zakoni u oblasti zapošljavanja osoba sa invaliditetom, ali se oni ne poštuju ni u konkursnim procedurama za zapošljavanje u javnom sektoru, niti u smislu penalizacije poslodavaca koji ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom. U Distriktu ne postoji zakonsko rješenje ovog tipa, i to je problem sa aspekta primjene UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, jer ne postoji jedinstvena primjena i pristup u čitavoj BiH. Kad gledamo u globalu, kompletno slovo zakona ostaje na volji pojedinca da osobi sa invaliditetom pruži šansu i tako prizna pravo na rad, jer niti sve državne, entitetske ili lokalne institucije imaju zaposlenu OSI, niti smo na bilo kojem nivou imali bilo kakvu aktivnost provjere da li poslodavci plaćaju određenu penalizaciju ako ne zapošljavaju OSI. I pri tom, treba imati na umu i pratiti i omjer zaposlenih osoba neratnog uzroka invaliditeta naspram RVI, koji posao, opet, mahom dobijaju kao glasačko tijelo i sa mnogo manjim stepenom invaliditeta. Suštinski, svede se na – ako upali, upali. Ako ne, ćuti i budi osoba sa invaliditetom po profesiji, bez obzira što si se školovao za nešto sasvim drugo”, kazala je Ana koja se uprkos svemu ne predaje i tjera naprijed.

Ona ide do kraja!

Samo, pitanje je šta taj kraj donosi i da li će Ana, kao i većina ljudi koji imaju slične probleme kao i ona, moći da izdrži i zađe kao pobjednik u ovoj konstantnoj borbi. Do kad će moći da trpi tiho linčovanje i diskriminaciju koju proživljava iz dana u dan pokušavajući se, ne uklopiti, već promjeniti ovo društvo na bolje. Naravno, to ne zavisi samo od nje, već od svih nas, svih članova ovog društva u kojem su predrasude i diskriminacija još uvijek duboko usađene u razmišljanje većine stanovnika.

I zato, pokrenimo se, jer svi imamo pravo na jednak život…

Buka

Pogrebni prevoz Iris Lim Profi Prijedor Panta rhei Prijedor

You must be logged in to post a comment Login