Otmičar djece na slobodi

Nakon intenzivne potrage za otmičarem djevojčice i istrage koja je pokazala da fantom hara banjalučkim ulicama, inspektor Stanić pada u očajanje zbog nemogućnosti da uhvati fantoma. Nakon neuspješne akcije hapšenja, stanje u gradu je očajno, a samo nekoliko koraka dijeli Banjalučane od potpune panike. Posljednji dio krimi priče autora Đorđa Maksimovića donosi šokantnu završnicu potjere za ”nevidljivim licem”.

III DIO

Stakla na prozorima sale za sastanke u zgradi MUP-a gotovo su popucala uslijed buke nakon neuspješne akcije u Mahovljanima. Nekolicina policajaca bilježila je informacije koje su stizale sa terena; na monitorima su se mijenjale fotografije skladišta i okolnog terena, a forenzička ekipa analizirala je dostupne tragove putem video linka.
Okružni tužilac je telefonom pokušavao dobiti naredbu za pretres vozila u radijusu pet kilometara od skladišta, kada je mladi policajac zamolio Stanića da preuzme upravo pristigli poziv.
,,Inspektor Stanić ovdje.’’
,,Inspektore, narednik Gajić iz policijske stanice Mahovaljani pri telefonu. Maločas smo zaprimili jedan poziv. Mislim da je vezan za večerašnju akciju u napuštenom skladištu.’’
Stanić zgrabi telefon i vukući kabal za sobom priđe otvorenom prozoru. Buka sa ulice bila je manja od one u sali.
,,Recite.’’
,,Poziv je došao od jednog šumskog čuvara koji je patrolirao u trećoj smjeni. Kaže da je vidio nepoznato lice kako trči šumom u gluvo doba. Izgledao mu je sumnjivo.’’
,,Imate li opis?’’, upita Stanić.
,,Nejasan.’’, odgovori narednik, ,,Već je bila noć, pa ga svjedok nije dobro vidio. Rekao je da je nosio tamnu odjeću, čizme i da mu se nešto presijavalo na licu.’’
Stanić se namršti.
,,Šta bi to moglo biti?’’
,,Folija omotana oko lica? Odsjaj mobitela? Možda naočare.’’
,,Ne pomaže nam mnogo.’’, reče Stanić, ,,Ima li nešto konkretnije? Visinu sumnjivca, građu?’’
,,Nažalost ne.’’, odgovori narednik, a onda dodade, ,,Ali ima model automobila i registracijske tablice.’’
Stanićev puls se ubrza. Pomislio je na crni terenac i nepostojeće lice otmičara kojeg je jurio.
,,Recite brzo.’’
,,Mercedes C 220. Registracija je 138-269.’’
Stanić zapisa broj na papir i dobaci ga tehničaru. Zahvalio se naredniku i već sljedećeg trenutka je stajao iznad monitora iščekujući rezultat.
Pretraga je trajala nekoliko minuta zbog preopterećanja mreže. Vrijeme je stalo za Stanića. Gotovo je mogao namirisati otmičara; potpuno koncentrisan na fantoma kojem nije mogao zamisliti lice, zaboravio je na buku oko sebe. Krv mu je strujala venama brže nego ikad.
Na ekranu se pojavio registracioni obrazac sa imenom vlasnika automobila. Stanićeve usne se iskriviše od šoka. Primijetivši da je inspektor preblijedio, dvojica policajaca stadoše kraj njega. Jedan mu je pružio čašu vode. Stanić odbi.
Naočare koje se presijavaju na mjesečini. Automobil koji je već vidio. Pred očima mu se stvori lik otmičara.
Lice Filipa Dimitrijevića gledalo je u njega sa ekrana.

Jureći sa parkinga MUP-a, Stanić nije obraćao pažnju na oblake koji su prijetili da i ovu noć pretvore u olujni pakao. Nogom na gasu, ušao je u suprotnu traku da bi zaobišao automobile u ulici Kralja Petra I. Vila Filipa Dimitrijevića bila je na samom tranzitu, ali je Stanić vozio kao će sama građevina svakog trena nestati.
Uslovno zeleno nije se uključilo na skretanju ulice u kojoj se nalazila vila, pa je Stanić pod ručnom oštro skrenuo; zvuk paranja guma uplašio je vozače koji počeše trubiti.
Ostavio je vozilo u uskom prolazu ispred vile; farovi su osvjetlili prilaz. Stanić se nadao brzom hapšenju.
Preskačući stepenice, začas se našao pred vratima. Bila su zaključana.
,,Policija, otvaraj!’’, zaurlao je.
Odgovor je čekao par sekundi, ali bez uspjeha. Pokušao je nogom srušiti vrata. Od tog poteza samo ga je zaboljela potkoljenica.
Zatim je isukao pištolj iz pojasa.
Dva metka u bravu obavila su posao.
Mrak unutar vile bio je istovjetan onome koji je Stanić maločas napustio. Svjetla su bila pogašena. Prešao je prstom preko šaltera i opsovao.
Osigurači su bili izvučeni.
Stegao je pištolj i polako uspinjao uz stepenice, naslanjajući se na zid. Nije znao da li je Filip unutra, ali žar u utrobi mu je govorio da jeste. Tišinu je prolamala škripa drvenih stepenica pod Stanićevim nogama.
Pomislio je da ga Filip čeka na vrhu stepenica sa oružjem. Nije ga mogao vidjeti, a znao je da bi sa baterijskom lampom otkrio položaj.
Sa zida je nečujno skinuo ram sa fotografijom i bacio ispred sebe.
Ništa se ne dogodi.
Nikakav pucan koji je očekivao.
Nastavio je sve dok nije došao do drugog hodnika; onoga koji je vodio u dnevni boravak. Nalazio se u mrtvom uglu. Nije mogao pretpostaviti Filipov položaj. Mobilni telefon je ostavio u autu, te nije mogao pozvati pojačanje.
Opsovao je u sebi.
Prišunjao se do čistine koja ga je ostavljala ranjivim. Hodnik s njegove lijeve strane bio je dugačak desetak metara. Znao je da će izgubiti zaklon čim zakorači naprijed.
Izbrojao je do tri i uz kolut naprijed našao se na čistini. Hodnik koji je po mraku izgledao još duži i bio je pust. Pokušao je ustati, ali u tom trenu začu pucketanje.
Ostavši u položaju ispalio je hitac. Bljesak iz cijevi osvjetli prostor, ali ne pogodi ništa. Oslušnuo je bolje.
Zvuk je dopirao iz garaže.
Stanić preskoči gelender na stepenicama i pojuri dole. Kada je izašao iz kuće, iskolačio je oči.
Garažna vrata raspršiše se kao da su od papira. Mercedes u velikoj brzini izleti na trotoar. U djeliću sekunde, Stanić susretnu pogled sa Filipovim.
Zarežao je i utrčao u automobil.
Potjera je počela.
Dva automobila napravila su pometnju na tranzitu. Filip je prelazio iz jedne u drugu traku, dok je Stanić pokušavao procijeniti kojim će putem krenuti. Crvena svjetla uključila su se na sljedećom semaforu.
Obojica prođoše ne obazirući se.
Filip je Mercedesom krčio put do centra. Isključio se na kružnom toku kod Gimnazije i jurio bulevarom. Znoj je zalijepio Stanićeve dlanove za volan. Njegov službeni Ford Focus nije bio toliko brz. Nadao se da neće morati napraviti oštro skretanje; papučica gasa parala je pod automobila.
Nadu mu je raspršio Filip koji je pod ručnom skrenuo na rakrsnici između zgrade Ekvadora i knjižare Kulture. Jedna od najvećih raksrsnica je srećom bila prazna. Stanićev Ford prebacio je težište na desne točkove, te se jedva ispravi. Dim iz Mercedesovog auspuha blokirao mu je pogled.
Ponovo su se našli na glavnoj ulici. Ovoga puta su dva policijska vozila koja su, vidjevši potjeru upalili rotaciju i prišli Staniću u podršku. Jurili su Filipa koji nije htio usporiti.
Oluja se konačno sručila nad gradom. Dok su automobili skretali pored Banskog dvora u Srpsku ulicu, put je bio potpuno mokar. Staniću nije bilo jasno zašto Filip bira jednosmjernu ulicu. Iznenadio se još više kada ugleda Mercedes kako krivuda uskim putem, udarajući parkirana vozila.
Blizu Tržnice se konačno približio Filipu. Udario je branikom u gepek Mercedesa, ali nije ga uspio zaustaviti. Trubio je, samo da bi ponovo morao skrenuti kada Filip pod ručnom skrenu udesno, jedva se provukavši da ne udari u zaštitne stubove.
Kretao se prema velikom natpisu Tržnica. Stanić je već spremio volan da skrene ulijevo, na put kojim su mogli krenuti ili na Kastel ili Dolac, kada mu izraz šoka zgrči lice.
Filip se u punoj brzini popeo na pješački dio i nastavio ravno. Automobil se nađe u vazduhu. Poletio je niz stepenice gradske tržnice.
Još uvijek šokiran, Stanić postupi isto. Dva automobila lebdjela su vazduhom, sve dok zvuk lomljave ne zaustavi sve. Varnice od sitnih ekplozija i popucalih guma aktivirao je alarme na okolnim automobilima.
Okrvavljenog lica od udara ustima u volan, Stanić izađe iz auta. U glavi mu se mutilo; hodao je nepravilno, dok mu je kiša ispirala krv sa usana.
Dim je izlazio iz haube Mercedesa ispred njega. Stanić podignu pištolj i otvori vrata.
Pokušao je saopštiti Filipu da je uhapšen, ali on je ležao u nesvijesti, krvavom glavom naslonjenom na volan.
Potraga je bila završena.

*

Policijska patrola odvezla je Stanića i Filipa u stanicu. Stanićev Ford je, zajedno sa Mercedesom bio uništen letom niz stepenice, te su pukom srećom otišli sa lica mjesta prije navale novinara.
Stanić nije želio da Filipa odvede u bolnicu, što je bila obavezna procedura sa povrijeđenim osumnjičenim, već ga je lično probudio iz nesvjesti sa nekoliko šamara. Maramicama mu je obrisao krv sa lica, da bi ga potom posjeo u stolicu prekoputa svog radnog stola. Uperio mu je svjetlo lampe u oči i podbočio se dlanovima na sto.
,,Možeš li govoriti?’’
Filip podignu glavu, ali se predomisli kada mu svjetlo pogodi oči. Ruke je prekrstio na grudi i povio ramena. Niz slijepoočnicu mu ponovo poteče krv.
,,Ne sjećam se kako sam došao ovdje.’’, reče on, ,,Ne vidim ništa.’’
Stanić mu dobaci polomljeni okvir naočara. Jedno staklo bilo je gotovo smrvljeno, a ono koje je već bilo naprslo kada su se dvojica ljudi prvi put srela, nestalo je.
,,Napravio si sranje sa autom na tržnici.’’, odgovori Stanić, ,,Sada si u policijskoj stanici.’’
,,Ja… Hoću advokata.’’
Na te riječi, Stanić skupi dlanove i šakama udari u sto. Filip poskoči i prvi put te večeri ga pogleda u oči.
,,Slušaj me, smrade jedan! Iste sekunde ćeš mi reći gdje si sakrio malu Anđelu.’’
,,Ja… Nisam kriv.’’, odgovori Filip
,,Netom prije tvoje jurnjave izvršli smo akciju u Mahovljanima. Jedan policajac je ubijen. Imamo svjedoka koji te je vidio kako na nekoliko stotina metara od skladišta bježiš iz šume do automobila.’’
Filipove grudi nadimale su se od uzbuđenja. Znoj mu je oblio čelo, a krv poče ubrzano oticati niz obraze.
,,Nisam… Ne možete mi to uraditi.’’
Stanić prođe iza stola i nagnu se nad Filipom. Mogao je osjetiti miris krvi i znoja. Naslonio mu je usne na uši i procijedio kroz zube.
,,Ne zanima me ništa drugo nego mala Anđela. Znam da su Ćato i Nina mrtvi. Ali provalio sam tvoj način rada i zbog toga mislim da je Anđela živa. Reci mi gdje je i daću ti priliku da sa tužiocem pregovaraš oko priznavanja krivice.’’
,,Ja je nisam, ja je nisam oteo…’’, zapomagao je Filip kroz suze, ,,Samo sam je prodao! Prodao sam Anđelu!’’
,,Šta?!’’, dreknu Stanić
,,Prodao sam je. Za novac. Ne znam kome. Nije mi rekao ko je.’’
Stanić ga uhvati za kragnu.
,,Lažeš! Nećeš se izvući. Reci mi gdje je Anđela!’’
,,Kunem se!’’, odgovori Filip, ,,Ne znam kome. Bio sam u skladištu. Tjerao me da je slikam za njega.’’
,,Gade jedan, policija nikoga nije našla dole osim tebe. Nije bilo ni Anđele. Šta si uradio sa njom?’’
,,Tajni prolaz… U skladištu ima tajni prolaz. Kada se pomijere cigle, imaju vrata. Nisu vidljiva izvana. On je tu pobjegao, ja za njim. Naredio mi je da ga ne pratim. Pobjegao je biciklom kroz šumu.’’
Stanić izjuri kroz vrata. Iz druge sobe dopirala je vika.
Vratio se blijedog lica i opuštenih ramena.
Bacio je papir Filipu koji ga ovlaš pogleda.
,,Ovo su tragovi biciklističkih guma.’’, reče Stanić, ,,Pronađeni su pored skladišta i idu u šumu. Reci mi šta se desilo tamo.’’
,,Fotografisao sam Anđelu za njega. Ne znam mu ime. Rekao je da je prije sam radio slike, ali da sada hoće moju pomoć. Znao je da sam fotograf. Našao me je prekao Lijepih zvjezdica jer sam fotografisao u toj agenciji kada je tek otvorena.’’
,,Šta si tačno radio sa njim u skladištu?’’, upita Stanić ljutito
Slikao sam Anđelu kada je policija prišla skladištu. Ne znam kako ih je čuo.’’
,,Ko je pucao?’’,
,,On.’’, brecnu se Filip, ,,Iz torbe je izvukao pušku i izašao iz skladišta. Tada sam čuo pucnje.’’
,,Mogu provjeriti da li imaš baruta na rukama.’’, reče Stanić prijeteći, ,,Ako me lažeš, najebao si.’’
,,Ne lažem.’’, uzvrati Filip, ,,Onda se vratio unutra. Rekao mi je da se izgubim što prije. Uzeo je torbu i izašao. Vidio sam kako posjeda Anđelu na bicikl. Onda sam pobjegao.’’
Staniću se učini kako mu Filipov lik magli pred očima. Do prije nekoliko minuta osjećao je uzbuđenje jer je uhvatio misterioznog fantoma.
Sada je osjećao strah i tjeskobu.
,,Opiši kako izgleda.’’
,,Prosječne visine. Bio je jak, ali ne nabildovan. Uvijek je nosio masku na licu. Crnu, samo su se oči vidjele.’’
,,Neke posebne oznake? Tetovaže, boja očiju?’’
,,Ne.’’, odgovori on, ,,Uvijek je bio u dugim rukavima. Nisam mu dobro vidio oči.’’
,,Kako si stupio u kontakt sa njim?’’
,,On je prišao meni.’’, reče Filip, ,,Nazvao me jedne večeri. Znao je da sam u problemima sa parama. Od pojave pametnih telefona fotografi ne zarađuju tako dobro. Morao sam prodati nešto imovine. Nudio mi je lijepe pare da mu prodam Anđelu.’’
Hladnoća kojom je Filip govorio grčila je Stanićev želudac. Pomislio je na svoje dvoje djece i saosjećajnost koje je Filipova nesreća u njemu probudila na početku. Poželio mu je opaliti šamar, ali se suzdržao.
,,Znači da otmica uopšte nije postojala?’’
,,Ne. Znao sam i kada će doći i šta će se desiti. Naredio mi je da insceniram sve kako bi izgledalo uvjerljivo i odagnalo sumnju sa mene. Nije htio da rizikuje da propjevam.’’
Stanić zaškrguta zubima. Sjeo je na ivicu stola i posmatrao Filipa.
,,Prodao si dijete, gade. Prodao si dijete. Da li si svjestan šta si učinio?’’
,,Ona nije moje dijete.’’, pobuni se Filip, ,,Već dijete moje žene iz njenog prvog braka. Nije imala rodbinu pa je mala ostala sa mnom. Moja žena je bila trudna sa mojim djetetom kada je poginula. Mojim!’’
,,Kada si bio u skladištu, da li si vidio da je maltretira? Muči, tuče?’’
Filip oćuta na sekund, a onda odmahnu glavom.
,,Zato ti jesi!’’, odgovori Stanić, ,,U prethodna tri slučaja nije bilo fizičkog maltretiranja, izuzev silovanja. Ali nije tukao žrtve. Zapravo je želio da lijepo izgledaju. Svi dokazi ukazuju na to. Anđelu si ti mučio. Na slikama koje su bile na internetu imala je puder svuda po tijelu. Stari ožiljci koje je maskirao. Ožiljci koje si joj ti nanio.’’
Oblizujući se jezikom, Filip se naceri na sekund.
,,Ta mala mi je stvorila toliko…’’
Nije uspio završiti rečenicu, a Stanić ga je nogom oborio sa stolice. Zgrabio ga je vrat i stegao.
,,Sada ćeš mi ispričati sve što znaš o tome gadu sa kojim si se udružio. Ako preskočiš jednu jedinu sitnicu, vjeruj mi da nećeš živ stići do zatvora.’’
Filip je iskolačio oči i molio za vazduh. Stanić je potpuno zaboravio na policijsku profesionalnost i nije ga htio pustiti. Bijes ga je obuzimao sve više, ali u tom trenutku osjeti vibraciju u džepu.
Telefon.
Sledio se kada je pročitao broj na ekranu.
,,Inspektore!’’, ridao je glas sa druge strane, ,,Inspektore, pomozite mi.’’
,,Vladane, ti si?!’’
,,Inspektore, ponovo me je našao!’’
Boja iz Stanićevog lica nestade. Zurio je u prazninu. Neprobojna stakla koja su ga okruživala u snovima bilo mu je sve bliže i gušila ga.
Kroz slušalicu je čuo zvuk nečega što je moglo biti repetiranje oružja. Poslije toga uslijedi vrisak. Staniću niko nije morao govoriti da ga je misteriozni otmičar opet oteo. Osjećao je to u grudima.
Držao je telefon u ruci, ali veza se prekidala.
Prišao je Filipu i potegao pištolj.
Munja bljesnu na prozoru. Kiša se pretvarala u oluju, jaču nego ikada.
Krik nadglasa grmljavinu.

Buka

Lim profi, Prijedor Panta Rhei, masazno-kozmeticki studio, Prijedor Pogrebno Iris