Nekome je posao razlog da bude mrzovoljan ujutru kad ustane, meni je to trenutno najveći uspjeh

Emina Mujanović ima dvadeset i tri godine i živi u Kalesiji. Iako je završila samo osnovnu školu, iza sebe ima tri objavljene knjige.

Bila bi to još jedna priča žene koja je našla snage da se izdigne iznad prosjeka bh.društva, da nema još nekoliko detalja. Emina ima distrofiju mišića i koristi kolica. Prepreke koje je savladala u tim okolnostima dobijaju sasvim drugu dimenziju.

„Kad sam krenula u osnovnu školu, moj otežan hod se počeo sve više primjećivati, kao i zaostajanje za vršnjacima. Nakon provedenih ispitivanja, postavljena mi je dijagnoza najtežeg oblika mišićne distrofije. Sa svega deset godina počinjem koristiti kolica, a borba koja je počela u tom periodu i dan danas traje“, počinje priču Emina.

Po završetku škole, nailazi na zatvorena vrata za dalje obrazovanje. U školu ne može jer arhitektonske prepreke, ni ona, ni porodica koja joj pruža podršku, ne mogu savladati. Mnogo teže ide sa predrasudama, koje za gotovo deceniju usporavaju njene snove.

„Osnovnu školu sam pohađala sve dok sam hodala, uz mnoga izrugivanja, maltretiranja od svojih školskih prijatelja i nastavnika. Školovanje nisam mogla nastaviti kada sam počela koristiti kolica, nisu me htjeli primiti u moj razred. Moja porodica i ja smo se izborili da ponovo krenem u školu i da završim osnovno obavezno školovanje. Imala sam želju da upišem i srednju školu, jer za mene, kao ni za svu drugu djecu nije postojala opcija da ne idem dalje u školu. Nažalost, to mi nije omogućeno – uprava škole i profesori nisu imali sluha da me prihvate. I tako ostajem na osnovnom obrazovanju, što sad želim promijeniti“, kaže ona.

Uporedo sa nedostatkom formalnog obrazovanja, raste želja za pisanjem. Emina je u svoje tri knjige pisala o tome kako vidi život, o predrasudama sa kojima se suočila i snovima koje želi ostvariti. Prve dvije knjige već su našle put do svojih čitalaca, treća taj put upravo krči.

„Moj naredni korak je biti još uspješnija književnica, završiti srednju školu i početi razmišljati o fakultetu. Možda će neko reći da želim i planiram previše. Ali, ja sam sama otkrila koliki je moj kapacitet, da mogu uspjeti u onome što želim i da rad, trud i zalaganje donose pozitivne rezultate. Vjerovanje u samog sebe je jedno veliko čudo“, ističe naša sagovornica.

Njeno čudo počelo je u oviru projekta „Jačanje kapaciteta za samostalan život osoba sa invaliditetom“, koji provodi IC Lotos iz Tuzle, u okviru programskih aktivnosti ureda MyRight-a u Bosni i Hercegovini. Riječ je o projektu koji zagovara i jača lične kapacitete osoba sa invaliditetom, kako bi ostvarile pravo na samostalan život, kao jedno od osnovnih ljudskih prava garantovanih UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom. Uz rad sa samim osobama sa invaliditetom, radi se i sa njihovim porodicama.

„Što se tiče projekta, mogu reći da je u pitanju skup aktivnosti koje su tako jako uticale na moj život da je od stidljive, povučene Emine nastala Emina koja zna šta je samostalnost i koja se bori za svoja prava. Svaki trening i radionica su me naučili o Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom, načinu komuniciranja sa medijima, borbi za svoja prava, kako podići glas, biti vidljiva, šta znači personalna asistencija, i koliko je ona zapravo važna u životu osoba sa invaliditetom, kao naše pravo i dio same inkluzije“, reći će ova snažna djevojka.

S projektom, javila se i ideja o zapošljavanju. Sa njom, i obaveza koju Emina sama sebi diktira – od obrazovanja tražiti i dobiti najviše. Diploma ne znači i znanje, još manje pokazuje uloženi trud u njenom slučaju, ali je dobra stepenica za dalje.

„Prije nešto manje od mjesec dana, zaposlena sam u Udruženju građana oboljelih od mišićne distrofije Tuzlanskog kantona. Obavljam funkciju web dizajnera, a u tom smjeru planiram dalje školovanje. Današnji nadređeni mi je predložio da apliciramo za sredstva za moje zapošljavanje preko Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, što sam, naravno, odmah i sa velikom radošću prihvatila. Nestrpljivo sam iščekivala rezultate, nekako sam sebi objasnila da su šanse 50:50 i da se ne smijem razočarati ako ništa od toga ne bude. Mogu reći da se sada osjećam jako ispunjenom, korisnijom i produktivnijom. Mnogi nisu mogli vjerovati da sam dobila posao“, objašnjava Emina.

Tek usput u razgovoru spomene malu tremu koju osjeća kad pomisli na školske obaveze. Pauza koju joj je bh.društvo nametnulo ostavila je traga, ali ne dovoljno jakog da od sebe, sopstvenog učešća u društvu i jednakosti odustane.

„Ja svoj maksimum svakim danom pomjeram malo više. Nekome je posao razlog da bude mrzovoljan kad ustane ujutro, meni je trenutno najveći uspjeh. Posao mi znači jedan novi prozor u svijet, dokaz da i osobe sa invaliditetom mogu biti uspješne u svakom segmentu života“, ponosno kaže.

Emina priželjkuje i druge uspjehe u životu.

„Za nekih par godina, vidim se kao porodičnu ženu koja je ostvarila svoj cilj da bude književnica, supruga i majka“, zaključuje naša sagovornica.

S jedne strane, vodila je nametnute bitke. S druge, one koje je sama željela. I u jednim i u drugim, izlazi kao pobjednica, jer za drugu opciju i ne zna.

Buka

Panta Rhei, masazno-kozmeticki studio, Prijedor Pogrebno Iris
%d bloggers like this: