Ne vraćaj se iz Njemačke

Revolucija. Tu riječ je rekla moja kćer na rastanku dok je ulazila u autobus ostavljajući me da je gledam kako maše sa tamnog prozora autobusa gdje je ušla sa svojim prijateljima. Stajala sam u gužvi pored roditelja djece koja su također odlazila negdje, nekome i daleko…Daleko odavde. Moja kćerka je rekla tu riječ i jednostavno se nasmijala i otišla. Bila sam hrabra. Nisam plakala. Nisam pokazala koliko mi je teško a potom sam je pustila da ode bez grižnje savjesti, tuge i osjećaja da bilo koga i bilo šta ostavlja osim smeća i nesreće.

Ja sam joj rekla da ode i nemam pravo da plačem ispred nje. Nemam nikakvih prava na njen život i njene odluke ali svejedno me boli dok je gledam kako stavlja svoj plavi ruksak iznad sjedišta, slušalice u uho i sjeda pored prozora promatrajući mene a potom odlazi u autobusu na kojem piše Njemačka i niz gradova od kojih je jedan njen grad i njen život koji je čeka…Ona je napravila svoju revoluciju ali o tome nitko ništa nikad neće napisati i reći. ona je za statistiku još jedna od rijeke mladih ljudi koji su otišli. Broj, kap u moru, crta na imenu preko biroa za zapošljavanje i ime na papiru otkaznog pisma koje je neki dan dobila jer nema mjesta za nju da radi, stvara i jednostavno da živi u ovoj zemlji gdje je rođena. Nema mjesta pod ovim Suncem za nju i sad ona odlazi zauvijek. Ne budi patetična govorim sebi. Saberi se. Možda će se vratiti kad se stvari smire. Lažem samu sebe dok sjedam u auto na povratku kući i plačem za volanom.

Konačno plačem i vozim se kući gdje me čeka njena prazna soba. Ispražnjena u potpunosti jer će biti lakše kad uđem i ne vidim njene postere, dnevnike, laptop i neće biti muzike u kući na koju sam se stalno žalila. Sad me čeka tišina i mir koji sam toliko htjela i evo plačem u toj tišini i miru već u autu. Nisam jedina. Na stanici sam vidjela niz roditelja koji su grlili svoju djecu na ulasku u autobus, neke majke su plakale, očevi stajali dostojanstveno i držali ramena svojim sinovima a onda je sve brzo završeno i svi su otišli natrag u svoje živote bez svoje djece. Revolucija koju nitko ne vidi pred očima i na točkovima…

Sjećam se kad je rekla na ulaznim vratima da ide u Njemačku. Čula je od prijateljice kako je dala otkaz jer joj se zgadio šef i njegova kćerka koja ne zna svoj posao pa je našla preko interneta oglase za rad u inostranstvu i jednostavno rezervirala kartu, spakovala kofer i za deset dana otišla iz zemlje zauvijek. Napisala je svojim roditeljima da se jebu i oni i njihova bivša država. Napisala je također da je ne zovu i da se nikad neće vratiti. Napisala je za kraj kako su mrtvi za nju i da je ona mrtva za njih. Gledala sam svoju kćerku kako prepričava tu priču i znala da je i za mene gotovo jer ona sad zna. Ona zna da postoji život van granica i želi da ga živi. Nisam joj mogla reći-Nemoj. Klimala sam glavom dok mi je prepričavala svoj plan a onda je ušao njen otac, moj muž i čuo šta namjerava. On je galamio, prijetio a potom je ona ustala i pitala-Hoćeš da odem sad ili da se spremim i odem kad riješim sve detalje? Stajala je u kuhinji i vidjela sam da ona zaista odlazi. On je šutio a potom sjeo i uhvatio se za glavu i jecao… Taj prizor roditelja koji plaču zbog odlaska djeteta  nije nešto o čemu se priča kad na vijestima čujemo o broju odlazaka mladih. Nije realno. Nije ni normalno. Djeca treba da žive svoj život. Tu smo svi upravu ali mora li taj život biti zaista tako daleko od mog života? Izgleda da mora…

Nakon tog dana sve je išlo automatski. Svaki dan je imala više planova, detalja i želja a iz Njemačke su joj stizale sve informacije i dokumenti koje je morala srediti prije polaska. Sve je dolazilo na vrijeme. Sjećam se kako sam proklinjala pisma sa adresama koje nisam poznavala i na jeziku koji nisam učila znajući da mi sa svakim pismom ističe vrijeme sa rođenom kćerkom. Papir je određivao sudbinu njenog života. Dokumenti, potvrde, certifikati i na kraju papir kao novac. Radi papira ide u drugu zemlju jer ne može dovoljno papira da zaradi ovdje u svojoj. Ne daju joj. Jednostavno joj ne daju da zaradi svoj hljeb ovdje. Ona je mlada doktorica koja je radila u bolnici dvije godine a potom je žena uspješnog političara zaposlila svoju kumu, rodicu, kćerku, prijateljicu i dva sestrića na odjel gdje je radila kao onkolog i uskoro je dobila sve njihove obaveze na svoju grbaču a potom pismena upozorenja kako ne obavlja dobro svoj posao, onda su joj postavili duple smjene, pa su joj skinuli topli obrok, troškove prevoza i dodatak na sate koje je radila prekovremeno. Ljubazna žena bogatog političara je objasnila kako moraju ekonomično rasporediti sredstva preko ljudskih resursa. Ironično ista ta žena je napunila ljudske resurse sa svojim ljudima i sad moja kćerka nema dovoljno novca kao mlada doktorica da kupi one divne zimske čizme i da ode na odmor nakon svih tih uslova i odbijanja od plate. Trajalo je nekoliko mjeseci i potom je vidjela svoju prijateljicu kako odlazi i jednostavno predala otkazno pismo i otišla na bolovanje. Sad je u Njemačkoj. Klasična priča. Još jedna i bezveze pomalo…

Znam ja to sve. Znam sve to ali nije mi zbog toga nimalo lakše. Nisu te činjenice utjeha koja čini da stvarnost bude podnošljiva nego upravo obratno. Te činjenice mi stvaraju planinu na plućima pri svakom udahu i izdahu, maglu od suza pred očima kad prođem pored vrata njene sobe i ne čujem muziku, razgovor i smijeh. Činjenice. Lijepe su činjenice kad rade za nas, onda ih koristimo kao dokaz u svađama, raspravama i debatama da budemo upravu. Ovdje je ona upravu a ja sam kao majka kolateralna šteta jedne propale zemlje. Propala sam i ja ovdje ali nisam to znala dok ona nije sjela u autobus i rekla ”Mama ovo je revolucija samo nije onakva kakvu ljudi žele vidjeti”. Stajale smo oči u oči na peronu a potom se rastale. Nisam shvaćala dugo njene riječi dok nisam došla u kuću. Tek na ulazu u kuću shvatila sam šta je htjela reći…

Revolucija koju vidimo u glavi je na ulicama, razbijaju se izlozi, provaljuje se u zgrade i prave se požari bijesnog naroda na ulicama gradova koji zahtjeva život. Ništa više i ništa manje. Ljudi koji na ulicama traže da žive u svojoj zemlji od svoga rada. Revolucija puna buke, galame, nereda i katastrofe koja guta čitave gradove u plamenu novog sutra. Neće se to desiti. Nikad. Desila se već samo nitko to nije vidio jer je čekao mladost na ulicama u borbi za promjene…Mladost je na peronima i u autobusima sa slušalicama u ušima, telefonom u rukama i torbama punim za novi život negdje drugo sa revolucijom koju nose u svojim rukama stvarajući i radeći za druge a onda i sami za sebe. Pametni su. Mladi su pametniji od naših generacija to moram priznati. Sjećam se kad se raspadala nekadašnja država i koliko su gorljivo svi ratovali za dio nečega svog-Dio koji ostavljaju oni koji su ga naslijedili. Naša djeca ostavljaju raširenih ruka sve ono za šta smo se mi borili-Njima se sve to gadi a sad vidim kako se gadi i meni i kako je za mene kasno. Za njih nije i treba da idu, da zauvijek odu i nikad više se ne okrenu prema prljavim peronima, razbijenim sijalicama i rupama na cesti. Nikad više se ne vraćaj rekla sam joj i nikad ništa ne piši. Ne javljaj se sve dok sama ne osjetiš da trebaš a i tada nemoj jer će ti biti lakše. Bit ćeš sretna i slobodna bez mene i tate koji žive u ostatku zemlje koja smrdi…Zaista smrdi. Nisam to primjetila dok nisam stala pored punog kontenjera na stanici gdje smo se pozdravile, sivi golubovi su letjeli oko bijelih kesa a psi lutalice mršavih kostiju su išli za lokalnim pijancima, beskućnicima i od jednog do jednog  čovjeka koji je stajao na peronu njuškajući i čekajući hoće li tko baciti komad sendviča ili peciva da prežive dan. Ta slika mi je ostala u glavi-Pun kontenjer sa smećem svuda uokolo i kesama koje raznosi vjetar, psi lutalice anoreksičnog izgleda i bolesnih zuba, ogromne rupe pune vode na cesti u kojima se ogleda kišno nebo, mali cigani koji traže marku i svjetla koja ne rade na autobuskoj stanici glavnog grada proklete zemlje. Prava slika svega koju nikad ranije nisam vidjela dok mi ona nije rekla da može i drugačije… Za nju može ali sad se pitam jesam li ja mogla drugačije?

Jesam. Sjećam se kad je trebalo da odemo svi odavde. Moj muž je rekao da će sve smiriti. Da će se sve vratiti na staro začas, da je ovo prolazno a potom su prilike nestale i naša kćer brzo odrasla i evo upravo otišla zauvijek. Sve se desilo samo nije se desilo nama i to mu neću nikad oprostiti. On to zna. On zna da krivim njega iako mu to ne govorim. Prisjela bi mu na muku a ionako pije danas. Ostao je bez kćerke i nema smisla da krivim njega ni sebe. Najbolje bi bilo da legnem i popijem i ja nešto dok se ne naviknem na život bez kćerke. Tješim se ovim metodama dok ležim-Ionako bi otišla, udala bi se, imala bi svoj život svakako, djeca moraju ići svojim putem. Ležim i nabrajam sve ove pametne rečenice ali ne djeluje jer svaku preispitivam a onda padam u očaj posebno kod ove zadnje-Djeca moraju ići svojim putem. Govorim sebi kako je to istina a potom se pitam mora li taj put biti Njemačka? Čini mi se da mora, da ne postoji drugi put iz ovog blata osim Njemačke. Ne postoji jer je dosad svakim putem naišla na zapreku, ponor i slijepu ulicu. Prvo je bila nepodobna zbog imena i prezimena, drugi put nije imala vezu, treći put je izgubila posao zbog dolaska političareve žene i evo sad je konačno otišla i čeka je posao, stan i plaća s kojom će konačno kupiti svoje čizme, priuštiti sebi odmor i biti plaćena svaki sat koji ostane prekovremeno jer takva je normalna zemlja, takav je normalan život i tako je to nekad bilo ovdje. Moj muž je stalno pričao našoj kćeri kako je nekad ovdje bilo a onda sam vidjela da te priče prave strašnu štetu našoj kćeri jer ne odgovaraju onome kako je danas. Kad god bi ona došla sa nekim problemom on bi samo komentirao kako se to nekad radilo, u prošloj državi, u onom sistemu a ona se udaljavala i prestajala pričati o svojim sadašnjim problemima jer je on za svaki sadašnji problem naše kćeri imao rješenje iz prošlosti koja je zauvijek mrtva. On to nije shvaćao dok je punih usta spominjao kako u onom sistemu to ne bi prošlo, bili bi u zatvoru, završili bi na Golom Otoku, nije se smjelo pisnuti, radnik se cijenio, čovjek je mogao živjeti kako hoće, spavalo se u parku…Ja sam šutjela i gledala šta joj radi znajući da se udaljava od nas. Ona se udaljavala od nas kao i njena prijateljica koja je svoje roditelje poslala u pičku materinu i njihovu bivšu državu. Šutjela sam. Možda je to bila moja revolucija? Da šutim za promjenu i pustim da sve ide dođavola kad sam i ja otišla dođavola onog trenutka kad nigdje nisam otišla i ostala ovdje.

Sjedimo u kuhinji sami. Ne progovaramo. Novo jutro je svanulo i idemo na poslove za koje nismo školovani, naše poslove smo izgubili u ratu i radimo ono što nas je zapalo nakon svih tih previranja. On čita novine i ne gleda me. Novine na vijestima o stanju u državi. Pitam se zašto nema priče u tim novinama o nama? Zar novine ne pišu svaki dan o odlasku mladih iz ove zemlje? Zašto nema priče o mojoj kćeri ili o nečijem sinu? Voljela bi da vodim biografije ljudi koji su otišli iz ove zemlje na posebnoj hronici u dnevnim novinama da ljudi svaki dan vide lice osobe koja je otišla. Voljela bi da napišem priču o svojoj kćeri i da je podijelim sa svima. Vjerujem da bi mnoge majke voljele podijeliti svoje priče o djeci koja su otišla. Nemamo priliku, nije to bitno na kraju krajeva jer u vijestima imamo važnije informacije koje oblikuju mišljenja glupog naroda, lakovjernog i strpljivog glupog naroda koji šuti i čeka da netko ustane i raznese sve ovo na stotine malih komadića i kaže-Dosta! To se neće desiti. To vidim tek sad dok moj muž čita novine a ja pijem kafu. To se već desilo nama i hiljadama drugih ali nije bilo u onom obliku koji smo čekali i na koji smo navikli.

Revolucije su glasne, prepune bola, smrti, krvi i užasa. Revolucije su jake, moćne i nakon njih ništa više nije isto. Revolucija se već desila ali o njoj nitko nije napisao ništa. Nikad i neće. Revolucija je prikazana kao odlazak mladih iz zemlje. Nije to odlazak mladih nego čitavi svjetovi u ljudima koji sada grad tuđe i svoje svjetove sa pričama koje nitko ne objavljuje. Moja kćer nije izašla na ulice da razbija izloge, pali vatre i dere se sa plakatima gdje nešto piše…Moja kćer je kao stotine hiljada druge djece samo ušla u dnevni boravak i rekla da odlazi. Njena revolucija je bila razumna, tiha, normalna i nije pravila nered. Moj muž je bio taj koji se derao na nju i prijetio joj, ucjenjivao je i zabranjivao a ona je tiho i dostojanstveno stajala i čekala da on završi a potom rekla da ide odmah ili kad sredi sve detalje i to je bilo sve. Revolucija jedne mlade žene od 32 godine koja je upravo napustila zemlju, momka, posao, prijatelje, roditelje i sve ono što je činilo njen život. Ne može biti veća revolucija zar ne? Ah kako su ljudi glupi ovdje i kako sam ja glupa bila. Mislila sam da će se nešto dramatično desiti jedan dan i da će nakon toga sve biti uredu. Mislila sam da će jedan dan masa i masa svijeta jednostavno izaći na ulice i zatražiti svoj život natrag u ruke ali to se nije desilo. Masa svijeta je otišla sa ulice na perone, autobuse, avione, vozove i autoputeve zauvijek. Nema nereda u takvoj revoluciji. Čista je, sterilna i nevidljiva. Prošla nam je pred očima i nazvali smo je krivim imenom. Odlazak. Nije to odlazak dragi moji nego nešto mnogo ozbiljnije sa trajnim posljedicama koje će doći na vidjelo za par godina. Posljedice revolucije koja se desila i koja se nastavlja dešavati a da je nitko ne vidi mi ćemo vidjeti kad nas nitko više ne bude imao liječiti, učiti, slušati, odgajati, porađati, čuvati i održavati život kakav poznajemo danas i kojeg se sjećamo nekad. Takva će biti ona. Tiha, opasna i već je tu. Ne vidite je još uvijek? Polako, samo polako vidjet ćete. Nisam ni ja vidjela dok mi kuća nije postala grad bez ljudi. Nakon revolucije kažu da je sve tiho. Padne zadnja glava i sve se konačno smiri. Taj mir vam mogu opisati kao da padne teški kamen sa srca a na njegovo mjesto brzo dođe lagana tuga, trajna, neopipljiva i sa pitanjem kako nastaviti dalje? Nikako. Nema dalje. Nema sretnog završetka u ovom slučaju jer nema ljudi potrebnih za sreću. Za sve su potrebni ljudi pa i za revoluciju i život nakon nje. Ovdje toga nema. Nestali su. Sve bi imalo smisla tada ali nema ih, oni odlaze i već su otišli.

stali smo mi kao svjedoci onoga što je uradila naša mladost i čekamo u ostacima svega toga vlastitu starost a u međuvremenu su nestale čitave generacije i generacije ljudi kojima smo se zgadili sa našim pričama kako je nekad bilo, kako smo živjeli, kako se radilo, imalo, stvaralo i kako smo svi bili jednaki. Nema više tko da sluša te priče i svjesna sam da ćemo i mi brzo umrijeti kao posljednje generacije koje se sjećaju tih vremena koja nikog više ne zanimaju a najmanje našu mladost koja gradi tuđu budućnost. Završila sam kafu, on je sklopio novine i razišli smo se na izlazu kuće koja je sad prazna kao i cijela država uskoro-Novine leže pored prazne šoljice na jutarnjem svjetlu, kuća je mirna i samo se otkucaji sata čuju kroz tišinu, automobili odlaze i novi dan započinje za sve nas ponovo i iznova sa starom pričom o tome kako je nekad bilo a kako je sad. U međuvremenu nitko ni riječi nije napisao o mojoj kćeri koja je otišla zauvijek.

Ni jedna jedina riječ o revoluciji mladih. Revolucija koja je već bila i koju nitko nije vidio čekajući nešto drugo u budućnosti i sjećajući se prošlosti-Sve je već završeno u našoj sadašnjosti koja pripada samo onima koji su iz nje zauvijek otišli da sagrade vlastitu. Otišli su da sagrade svoj početak a mi ostali u ruševinama da sačekamo naš kraj. To je sve…

P.S. Ne vraćaj se iz Njemačke. Ljubi te majka.

ASHA prodaja vozila