Ne daju joj azil, a ne može ni kući

Paradzai Nkomo je iz Zimbabvea, ali već 15 godina živi u Velikoj Britaniji. Nakon što su joj Britanci odbili azil, naišla je na još jedan šok; zahtjev za deportaciju u Zimbabve je takođe odbijen. Ova žena već godinama živi u noćnoj mori.

“Ovo je bezizlazna situacija. Kako da se integrišem u britansko društvo ako mi ne dozvoljavaju da radim. Dane i godine provodim gledajući kroz mali prozor. Nemam šta da jedem, a mršavost krijem širokom odjećom”, kaže Nkomo i dodaje: “Na kraju se ispostavilo da je moja potraga za slobodom završila ovom paklenom, noćnom morom. Imam osjećaj da je smrt jedini izlaz iz svega ovoga”.

Prošle godine je čak provela četiri mjeseca u bolnici u Lidsu, jer socijalni radnici nisu imali gdje da je smjeste.

“I na kraju su me bacili u bolnicu, gdje su me primili iz sažaljenja”, kaže Nkomo.

Iako se očajnički, do samog kraja, borila za azil u Britaniji, Nkomo je na kraju predala zahtjev za dobrovoljni povratak kući, jer je shvatila da je povratak u Zimbabve jedina opcija. Nakon što joj je odbijen i ovaj zahtjev, predala je novi zahtjev za azil. Ni sama ne zna kako preživljava. Uglavnom se oslanja na pomoć humanitarnih organizacija iz Lidsa, koji joj pronalaze smještaj, jer nerijetko se desi da na jednom mjestu prespava dva puta.

Kako nema regulisan status, tako joj nije dozvoljeno da radi. Novca nema čak ni za osnovne potrepštine kao što su hrana i odjeća.

Ipak, Nkomo nije usamljena u ovom paklu. Naime, procjenjuje se da u Velikoj Britaniji ima negdje oko 5.000 ljudi kojima je odbijen azil, a istovremeno se ne mogu vratiti kući. Njihov sudbina je nalik “slijepoj ulici”, jer im nije dozvoljeno da rade, niti mogu da planiraju svoju budućnost. Žive od danas do sutra.

Nkomo, što zapravo nije njeno pravo ime, već pseudonim, kaže da je ponovna procedura za azil izuzetno komplikovana, a ona pritom ne dobija nikakvu pomoć.

U martu Crveni krst je objavio izvještaj o ljudima kojima je odbijen azil, a istovremeno onemogućeno da se vrate kući. “Polovina tih ljudi je u jednom momentu mislila o samoubistvu. Drugi pate od hroničnog stresa, nesanice, anksioznosti, depresije. Većina njih ne vidi izlaz iz situacije, jer nemaju kontrolu nad svojim životom”, stoji u izvještaju Crvenog krsta. Nkomo je došla u Veliku Britaniju januara 2002. godine. Iz rodnog Zimbabvea je otišla jer nije mogla da živi kao lezbijka. Roditelji su joj kupili avionsku kartu, a u London je došla sa svega 250 funti u džepu.

Jedno vrijeme je radila kao čistačica u teretani. Platu je dobijala na crno, jer nije imala nikakvih dokumenata. Iako je zarađivala svega 100 funti sedmično, ipak je nekako preživljavala. Nkomo se nadala da će završiti grafički dizajn, ali kako je vrijeme odmicalo, prihvatala je svaki posao koji je mogla dobiti. Danas ni to više ne može. Situaciju dodatno komplikuje činjenica da joj je otac ostao bez posla i da su se svi porodično preselili u Bocvanu, tako da u Zimbabveu nema nikoga. O njenoj sudbini odlučuju drugi, a kakva će konačno odluka biti, tek ostaje da se vidi.

Nezavisne

Pogrebni prevoz Iris Lim Profi Prijedor Panta rhei Prijedor

You must be logged in to post a comment Login