Ljubav, kako to divno zvuči…

Onaj osjećaj kad se, nakon dugo vremena i čekanja, približi zajednički vikend. Osjećaj kada se vozite prema planini i maloj drvenoj kolibi u kojoj vas čeka. Osjećaj sreće, ljubavi, iščekivanja i jedvačekanja. Sve se zaboravilo. Mjeseci i godine odvojenog života, strah od neostvarenih snova, činjenica da vrijeme prolazi i da ne postajemo mladji, ljubomora na sve one kojima je ON okružen i jako i uvijek prisutno nedostajanje.
Prija čak i vožnja. Kilometri ceste koji nestaju pod točkovima. Ni sporo ni brzo. Taman kako treba, da se može uživati u svijetu oko sebe. Boje nikada nisu bile ovako intenzivne. Miris kasne jeseni nikada ovako jak. Da li je ova toplina koja se razlijeva po duši uzrokovana suncem koje mi miluje lice ili je do njegovih očiju? Da li je moguće da osjećam ovoliku sreću i da se ne prestajem smješkati? Da li je moguće da idem u susret njemu? Bože, koliko se radujem! Radujem se tim očima, usnama, rukama… Radujem se ljubavi…

Pucketa vatra. Polako otvaram oči. Spavam na podu. Toplo je i ugodno. Svijetlost vatre obasjava sobu. ON leži pored mene i gleda me. Ne dišem. Prestala sam. Da zadržim tren, da traje što duže. U očima mu čitam da mi želi nešto reći. Ne uspijevam pročitati šta. Da li je ovo strah što se budi u meni? Da li je gotovo? Da li smo se udaljili čekajući jedno drugo? Gasi li se ljubav? Da li ovde prestajemo mi? Da li je sve čekanje bilo uzalud? Gubi li svijet boje?
„Sjećaš se kad smo pričali o budućnosti?“ promuklo progovara. Klimnem glavom. Knedla u grlu mi neda da progovorim. Sigurna sam da bi mi i glas drhtao. Osjećam da se suze skupljaju u ćošku oka.
„Rekao sam ti tada da ne vjerujem u zauvijek. Rekao sam ti i složili smo se oboje da je jako teško u našim godinama i nakon svega vjerovati nekom. Složili smo se da je teško željeti nekog sa svim njegovim manama i vrlinama. Prošli smo mnogo toga prije nego što smo se upoznali. Skoro pa smo proživjeli cijeli jedan život…“
Priča više za sebe. Oboje gledamo u vatru. Ja ćutim. Ne očekuje valjda da progovorim? Zaplakala bih. Okrene glavu i pogleda me.
„I dalje mislim da je teško. Ali, pobogu… Nije nemoguće. Ne znam šta ti misliš o tome, ali ja bih želio… Tako bih želio da pokušamo. Želim ovakve zore. Ovakva budjenja. Želim večeri poput one sinoć. Ne želim da provodimo zajedno samo neke dane. Želim svaki dan provesti s tobom. Svako jutro. Svako veče. Svaki minut. Želim tebe. Da li je to loše? Možda ti je ova moja priča došla nekako iznenada. Meni nije. Dugo sam o ovome razmišljao. Želiš li da odavde izadjemo zajedno? Baš zajedno. Ne kao ti i ja. Kao mi. “
Suza se otkotrljala. Ne samo jedna. Stotinu i jedna. Glasa nemam.
„Volim te. Trebalo bi da je to dovoljno.“ nasmiješio se, čak malkice nesigurno.

Na ovakva pitanja se ne odgovara riječima. Odgovara se usnama. Suzama. Dodirima. Osmijehom. Poljupcima.
Dok plačem, smijem se, dodirujem i ljubim, u glavi odzvanja:
„Ne više ti kao ti. Ne ja kao ja. Ti i ja. Kao mi. Mi. Mi. Mi!“

Ah, ta ljubav. Uistinu divno zvuči…

 

Alma Čirkić

ASHA prodaja vozila