Kad razvoda nema “zbog djece”, ima svega

Zaljubljivanje je jednostavno. Izgraditi ljubavni odnos i ostati u njemu je mnogo više. Brak je više i od ljubavnih odnosa, on je i socijalna i finansijska zajednica. Koliko smo spremni da razvijamo vještine i sposobnosti koje će nam omogućiti da ostanemo u kvalitetnom odnosu, zavisi od nas samih.

Rijetko će te čuti da je neko rekao ostao sam u braku zbog finansijske sigurnosti, zbog imovine, zbog seksa, zbog toga jer ne mogu sam/a, ne podnosim odgovornost, nisam sposoban/na da brinem o dijeci, ne želim da ostarim sam/a, važne su mi porodične veze, želim podršku šire porodice, ne mogu da podnesem osudu okoline… i mnogo drugih razloga. Najčešći, a često i jedini razlog koji partneri navode za ostanak u braku koji je već izgubio sve karakteristike zajedništva, sloge i ljubavi je „zbog dijece“ i on „pokriva“ i mnoge već navedene razloge. Danas se često kao mjerilo uspješnosti braka nameće kriterijum „ostali su zajedno do kraja života“. Da li je brak automatski uspješan ako se završio prirodnim nestajanjem jednog od partnera? Zašto se brak smatra neuspešnim ako se ugasio prije života onih koji su u njemu bili? Danas se gotovo polovina sklopljenih brakova završava razvodom, ali mi i dalje najviše vjerujemo u kriterijum „dok nas smrt ne rastavi“.

Najčešće smo o bračnim odnosima učili u sredini u kojoj smo odrastali i od naših roditelja. Čak i da smo imali najbolje uzore u svojim roditeljima, možemo izabrati partnera koji nije imao takvo iskustvo. Ako nismo naučili da balansiramo snagu veze, komunikaciju u njoj, sposobnost za riješavanje sukoba, uspješnost kompromisa, naše će veze teško uspijevati. To ne znači da neće trajati, ali nas neće ispuniti onim zadovoljstvom koje smo od braka očekivali.

Zašto teško prihvatamo da su i brakovi koji su se završili razvodom u nekom životnom periodu bili veoma uspješni, srećni i zdravi? Zašto se to ne računa? Zašto i oni koji donesu odluku da se razvedu vrlo rijetko traže motivaciju u tom dijelu života da bi normalizovali svoje odnose poslije razvoda? Da li je jedino mjerilo uspjeha braka da on traje i šta je onda sa osjećanjem sreće, ljubavi, zadovoljstva, sigurnosti i još mnogo drugih pogodnosti koje pruža brak?

Postoji više gledišta o zdravom razvodu i tome šta je bolje za dijecu. Neki stručnjaci se zalažu za očuvanje braka po svaku cijenu, a „zbog dece“. Postoje i drugi koji zastupaju ideju o ugroženosti dijece u brakovima gdje su im roditelji nametnuli odgovornost da su ostali zbog njih zajedno i da je u tim slučajevima za djecu zdraviji razvod roditelja. Odluka o razvodu roditelja je nesumnjivo za dijecu veliki stres. Partneri koji su ljuti i povrijeđeni u postupku razvodu mogu učiniti niz nesmotrenih i nepromišljenih poteza kojima će već duboko narušene odnose pogoršati. Stavljanje dijece u središte takvih sukoba nije zdravo i sigurno će ostaviti posljedice na dijecu. Ono što treba da rade roditelji koji zaista žele da zaštite dijecu je da ih ne dovode u situaciju da donose odluke umesto odraslih i da ih stavljaju u središte svojih sukoba.

Tipovi bračnih “nesreća”

U brakovima gde su partneri izgubili poštovanje, gdje je u komunikaciji prezir vidljiv, gdje su sukobi svakodnevni i oko najmanje sitnice i donošenja bilo kakvih odluka, razvod je počeo. Da li će se formalno obaviti zavisi od mnogo okolnosti. Postoje partneri koji tako funkcionišu i nikad se ne razvedu. U takvim porodicama rastu dijeca čiji se roditelji nisu razveli, ali se stalno razvode, što može za dijecu biti mnogo stresnije nego razvod. Oni će kroz duži vremenski period steći pogrešnu sliku šta je zajednički život i taj model nosiće čitavog života sa sobom. U zrelim godinama biježaće od partnerskih odnosa ne želeći da imaju brak kao njihovi roditelji. Ovaj par ostaje zajedno ako oba partnera iz odnosa zadovoljavaju neke potrebe na koje su navikli, a nisu osvijestili da su štetne i destruktivne za odnose koje imaju.

Postoje i ona kategorija gdje na prvi pogled sve „savršeno funkcioniše“. Unutar porodice partneri se potpuno ignorišu, ne postoji nikakvo zajedništvo, svako živi „svoj život“, nema podjele odgovornosti i nema planiranja. Distancirani i hladni odnosi i nezainteresovanost za partnera pravdaju se mnogim razlozima. Najčešće se kao razlog navodi dugo vreme koje je par proveo zajedno, pa se podrazumeva da je udaljenost „normalna“. To su oni parovi koji se „nikad nisu posvađali pred djecom“, gdje ni najbliža porodica ne naslućuje problem. Odrastanje djece u takvom okruženju je vjerovatno manje stresno od stalnih sukoba, ali i ovde djeca dobijaju pogrešan model zajedničkog života. Oni u budućnosti teško ostvaruju bliske odnose u svojim životnim kontaktima i imaju problema sa rešavanjem sukoba jer jedini model koji su vidjeli je ćutanje, ignorisanje i povlačenje iz odnosa. Ovde je najčešći motiv ostanka u braku materjalna i socijalna udobnost koju ova zajednica omogućava, a i nesposobnost partnera da razriješe svoj odnos iz mnogo razloga.

Danas je sve češći model zajedničkog života, par koji ostaje formalno u braku, ali žive na dvije različite lokacije. Djeca su obično sa jednim od roditelja, dok drugog posjećuju vikendom, praznikom i u vrijeme raspusta. Često su parovi uslovljeni ovakvim načinom života zbog životnih okolnosti, preseljenja jednog od partnera zbog posla. Ovakve zajednice deluju kao privremeni dogovori za dobrobit porodice, ali se često desi da prerastu u razdvojeni život. Ponekad su to parovi koji ustvari nemaju hrabrosti da priznaju da su njihovi partnerski odnosi narušeni i da je promena životnih okolnosti, u stvari, traženje bezbolnijeg prelaska u novi način života. Razgovori o razvodu i narušenim odnosima u ovakvim situacijama skoro da i ne postoje. Par se pred decom a i pred drugima ponaša kao da je sve u najboljem redu. Deca počinju da žive „model razvedenih roditelja“ koji dobijaju kao primer „normalnih“ odnosa. U ovakvim vezama najčešće nema materjalnih poteškoća i danas su socijalno prihvatljive. Izostaje zajedništvo, zajedničke aktivnosti, podjednako učešće u vaspitanju djece i prihvatanju odgovornosti za donošenje odluka. Djeca vremenom postaju više upućena na roditelja s kojim žive i s njim uspostavljaju odnose poverenja i bliskosti.

Ima još mnogo primjera bračnih zajednica. Ovo su one koje su najčešće. Ovaj tekst nije obuhvatio porodice u kojima ima nasilja, zlostavljanja, bolesti zavisnosti, gdje je očigledno da se za dobrobit djece moraju preduzeti značajni koraci u vezi sa razvodom.

I kroz razvod i nepristajanje na život u lošim odnosima možete dati dobar primjer svojoj djeci.

Neko je rekao da „nesrećni roditelji ne mogu da podižu srećnu djecu“. Ako odlučite da ostanete u braku „zbog djece“, tu odluku treba da prati još niz dobrih odluka kojima ćete poboljšati kvalitet svoje veze, a i sebe. Sama odluka ne vrijedi ništa i neće donijeti dobrobit djeci ako brak i dalje ostane pozornica na kojoj ćete igrati svoje uloge, a djeca biti vaša vijerna publika.

Kada je u pitanju razvod i sve u vezi sa njim, strpljenje nije samo vrlina, ono je nužnost.

Piše: Tatjana Stevanović, Life Coach O.L.I. Integrativnog Psihodinamskog Metoda

Lim profi, Prijedor Panta Rhei, masazno-kozmeticki studio, Prijedor Pogrebno Iris