Jedina srpska povratnica u Osredak: Sa komšijama, muslimanima, nisam sama

Kada baku Jevrosimu Đuričić pitate gdje se najbolje osjeća, bez razmišljanja će reći: “U Osredku, selu nadomak Cazina.”

Iako je statistički tamo jedina srpska povratnica, baka Jevrosima kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA), da ona zapravo jedino tamo nikada nije sama. Tu je s komšijama, muslimanima, s kojima divno živi. Veli, primjera suživota kao u cazinskom kraju rijetko gdje ima.

Da je tako, kaže, svjedoči i primjer da svakog Kurban-bajrama dobije više od 20 kurbana. Tako će biti i ovog Bajrama.

Puno je interesantnih stvari vezanih za baku Jevrosimu. Osim što je jedina srpska povratnica u Osredak kod Cazina, gdje provodi većinu vremena, cijeli svoj radni vijek, 32,5 godina, provela je kao vozačica tramvaja u GRAS-u u Sarajevu, u kojem je zaradila i penziju.

Naredne, 2019. godine, bit će dvostruki jubilej za baku Jevrosimu kada će napuniti 80 godina života i 30 godina od kako je u penziji u koju je otišla 2. jula 1989. godine.

“Najbolje se osjećam u Osredku. Ovdje, u Sarajevu, nemam nikoga, sama sam. Kada dođe sin, kćerka, brat, snaha, to je uredu. Ali, i oni imaju svojih obaveza. Tamo, u Osredku, nikada nisam sama. Ne mora biti ručak, ne mora biti ni kafe, ako nema, ali ima lijepa riječ. Uvijek sjednemo fino i popričamo”, navodi baka Jevrosima.

O svojim motivima povratka u Osredak kod Cazina nikada nije imala dvojbi.

“Nisam mogla ostaviti ono gdje sam ponikla. Kada se sjetim, moja se mati borila da to sačuva još za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa se vratila, iako je sve bilo izgorilo, uništeno. Nigdje ništa nije bilo. A da ja sada to napustim, ne ide. Mada je bilo i sada, poslije ovog rata, sve devastirano. Ali, vratila sam se ondje odakle sam. Imam kuću na Bentbaši, u Sarajevu, ali meni je dosta asfalta i tramvajskih šina, dosta mi je i putnika, hoću mir. A, tamo, u Osredku, veliki je mir”, veli Jevrosima.

Ručak stizao iz susjednog sela

Ne može se, kaže, od Sarajeva “odjaviti” zato što nema tamo zadravstvene i socijalne zaštite nego mora plaćati kada ide ljekaru.

“Ako bi išla negdje specijalisti, onda moram ići u Bihać, pa da tražim komisiju da mi odobre, a ja to ne mogu. Ako vidim da mi nešto nije dobro, oni dođu po mene, odem u Sarajevo, pregledam se, liječim se tu i tako to ide”, kaže Jevrosima.

Za komšiluk u Osredku, kaže, nema riječi zahvalnosti. Komšije muslimani, dodaje, drže je kao malo vode na dlanu.

“Moja komšinica Fatima je kao moja najbliža. Bila sam bolesna i bila u bolnici u Bihaću 15 dana. Puno sam bila bolesna. Kada sam izlazila iz bolnice, ona je meni naložila vatru, dočekala me. Kola hitne pomoći su me dovezla, a ona kaže: ‘Vratite vi nju nazad, nije ona za kuću još’. Toliko se o meni brinula. Ona je u to vrijeme radila kuću, imala je majstore, ali je svaki dan dolazila, od osam ujutro do 20 sati navečer u razmaku od po dva sata, sedam puta dnevno da mi masira kičmu. A, treba njoj doći od moje kuće do svoje kuće, majstorima skuhati kafu, dati im doručak, ručak. Sve je to ona uspjela. Ja to ne mogu da zaboravim nikada. Tako svi. Pripreme supicu, svako ponešto”, ističe Jevrosima.

Jevrosima Đuričić, koja je nastanjena u Sarajevu, pričala je o svom rodnom selu Osredku nadomak Cazina.

Kaže da je iz Kličića, susjednog sela, čak dobivala gotovu kuhanu hranu.

“Samo ne mogu kada sam bolesna. Ali, tjeraju te. Zahid Kličić i njegova žena Sada, to su ljudi da ih čovjek na ranu privije. Osam mjeseci kod njih sam boravila. Niti sam šta plaćala, niti za bilo šta brinula. Imala sam besplatan stan, hranu, spavanje i grijanje i vožnju. To je bilo kada sam tražila kuću da vratim. Jedva sam je vratila, jer onaj koji je u njoj bio, nije dugo htio da izađe”, govori Jevrosima.

I to što su ključevi Hrama svetih apostola Petra i Pavla u Osredku nadomak Cazina povjereni na čuvanje Mesudu i Fatimi Karanović, baka Jevrosima smatra iznimnim odnosom Bošnjaka, muslimana, prema drugim vjerama i nacijama.

“Oni to, ne samo čuvaju nego i rade, renoviraju. To je divan primjer suživota”, smatra Jevrosima.

Kaže kako cijela svjetska organizacija ne bi mogla vratiti narod koji je otišao na sve strane svijeta.

“Otišli su, prodali svoje. Ja nisam svoje htjela”, poručuje Jevrosima.

Nekada su se poštovali i putnik i radnik

Baka Jevrosima kaže da nije ovakve, loše politike, života među narodima bilo bi još više i bolje.

“Tačno je da bi narod bolje međusobno živio. Sve ovo što rade, rade oni odozgo. Neće narod, vjerujte. Neko ima milione, a neko rovi po kontejnerima. To je bruka za državu. Ne za narod. On jadan mora negdje tražiti glavi selameta. Ali, bruka je za državu. I, onda, oni koji imaju, oni se isprse: ko je k’o on. A svi kada pođemo tamo, neko sa prekrštenim ili sa rukama uz sebe, ništa ne ponese. Neće tamo niko ništa odnijeti, samo ovamo, u životu se narod pati. Sve je do politike. Da mi je ne znam ti ko, ja bih to rekla”, kaže Jevrosima.

Za svoj posao u Sarajevu, gdje je vozila tramvaj, ima samo riječi hvale. Iako je, priznaje, bilo teških trenutaka, posebno ljeti kada je čak i inspekcija utvrđivala da je temperatura na platou ispred vozača tramvaja dostizala nevjerovatnih 70 stepeni Celzijusa. Od prekomjernih vrućina, veli, branili su se tako što su na plato stavljali grane sa lišćem koje su ublažavale temperature.

“Volila sam svoj posao. Mnogo sam ga voljela. I ranila sam, i kasnila navečer, i kiša i snijeg, mećava, sunce, žega, ali ništa mi to nije smetalo kada idem na posao. Tu sam, u Sarajevo, došla gotovo kao maloljetnica. Kada sam se zaposlila u GRAS-u, upoznala sam muža, udala se, stekla dvoje djece, porodicu”, prisjeća se svojih prvih dana u Sarajevu baka Jevrosima.

Putnika je, veli, svakakvih bilo. Neko je bio pijan, neko bolestan, neko nervozan, neko veseo, a vozač je, veli, prvi na udaru.

“To meni nije smetalo. Dešavalo se da putnik, priča, priča, a ja kontam pola sata ga mogu trpjeti. Za pola sata mora izaći. Jer, Baščaršija – Ilidža je najduža tramvajska linija. Pola sata ide i onda mora izaći. Što ću se ja sekirati za pola sata, neću”, kaže Jevrosima.

Priča da ju je posebno dojmilo vrijeme Olimpijade u Sarajevu. No, za ta bivša vremena, kaže, da su bila daleko bolja od sadašnjih.

“Bio je narod kulturniji, nije bilo incidenata. Nije bilo svađa, da bi čovjek rekao nešto se strašno desilo. Koliko, kaže, ima policajaca, a tada je Jugoslavija imala 22 miliona, vele: ‘Svaka osoba je policajac. Čuva sve’. Međutim, poslije je sve to otišlo. Ne može čovjek da sastavi kraj s krajem”, ističe Jevrosima.

Kada je radila, sve je bilo, kaže, “uređeno pod konac”. Bilo je označeno koliko je revizor “star” u smislu godina posla.

“Ako je dvije godine u službi, ima jednu crtu, pet godina dvije, a više od pet, crtu i trougao. Sve su bili činovi. Čak i kondukter je imao nekakvo svoje obilježje, da ne kažem čin. Nikada nismo ni na ulici mogli proći pored kolege da ga ne pozdravimo kao vojnika. A, i on odpozdravi kao vojnik. To je toliko poštivanje bilo. U tramvaj kada ulazi revizor, pa se kondukteru i vozaču obraća, on prvo pozdravi, pa uzima nalog, kontroliše putnike. A, kondukter i vozač moraju da otpozdrave, red je to. Ako revizor poštuje vozača i konduktera i oni poštuju njega, a onda će ga i putnik poštovati. A, sada, nema poštovanja niti od putnika radniku, niti od radnika putniku. Ništa, to se ne zna ni ko pije ni ko plaća. Prije što je bilo kolegijalnosti između vozača i konduktera, ma to je nešto za nevjerovati. I nikada više neće biti tako”, navodi Jevrosima.

 

Boli je stanje u GRAS-u

Kaže kako su kao penzioneri GRAS-a imali besplatnu vožnju dok su živi. Sve je, veli, to trajalo do 2004. godine, kada je ukinuto.

“Svakog 25. novembra obilježen je Dan firme, dijelili su po 50 KM, sastanemo se, vidimo ko je živ, ko nije. Međutim, od tada, od 2004, toga nema. Nije nama stalo do 50 KM, nego nam je stalo da odemo na Trebević, gdje se organizuje druženje. A sada, ništa. Ako treba, dat ću ja 50 KM, ali dajte sastavite te ljude, penzionere.”

Dok su radili, sjeća se Jevrosima, išli su na more deset dana preko preduzeća, išli u banje, u planine, na izlete, radnik se cijenio.

“Svukuda smo išli. Odredi se grupica po grupica. Ako treba vozač raditi dvije smjene da bi oslobodio jednoga da ide i to se uradi. Tako je to bilo. Sada, kada je ko rekao, otišao sam u ime firme negdje”, navodi Jevrosima.

Tužna je, kaže, zbog svega što se sada događa i priča oko GRAS-a.

“Kako da me ne boli to. Po čemu GRAS mora biti u stečaju. On dobiva gotovo, živ novac, pa tek onda vozi putnika. To nikada nije bilo. Mi smo imali platu 10. u mjesecu. Ako je slučajno subota ili nedjelja, dobit ćemo platu ili u petak ili ponedjeljak. To je jedino što je moglo mašiti 10. u mjesecu. A, sada ja ne znam ni kada primaju platu kada firma treba da ide u stečaj. Ko je tome kriv? Opet politika”, stava je baka Jevrosima.

Putnik, kaže, zaslužuje bolju uslugu, jer mora kupiti kartu, pa tek onda ući u tramvaj.

“Ili ako slučajno ne kupi, mora kod vozača. Ili oni koji kupuju mjesečne karte, firme. To se prodavalo i kapom i šakom i bilo je novaca. Nama je direktor govorio, sve će biti parkovi po firmi. To je bilo sve cvijeće. A, sada, ništa. I ne odem. Žao mi je šta se dešava sa GRAS-om”, navela je baka Jevrosima.

Dental Studio Prijedor
ASHA prodaja vozila