Dužnost i obaveza: Stati uz ljude koji su ugroženi i koji žele da ostvare svoja prava!

Da bi došlo do poboljšanja položaja manjinskih grupa u našem društvu, podrška treba da dođe od većine.

Ukoliko želimo da živimo u društvu u kojem se poštuju prava LGBTTIQ osoba, potrebna je podrška cjelokupne populacije, bez obzira na seksualnu orijentaciju. Prava su zakonima zagarantovana, ali važno je da sopstvenim primjerom dajemo dobar primjer tolerancije prema drugima.

Jedan od tih pozitivnih primjera svakako je rad i aktivizam Dragane Dardić iz Helsinškog parlamenta građana, koja kaže da ne pravi razliku između LGBTI osoba i onih koji to nisu.

„Prosto, ljude ne dijelim prema njihovoj seksualnoj orijentaciji. No, uzimajući u obzir bosansko–hercegovački kontekst i snažnu retradicionalizaciju i klerikalizaciju društva, činjenica je da su pripadnici LGBTI zajednice zaista u lošem položaju, izloženi stalnim prijetnjama, osudama, predrasudama i, u tom smislu, mogu da imam samo pozitivan stav prema njihovim nastojanjima da poboljšaju svoj položaj u društvu“, kaže Dragana Dardić za BUKU.

Podrška LGBTTIQ osobama je neophodna, kaže Dragana, a očekuje se ne samo od „običnih“ građana i građanki, nego prije svega od institucija sistema, koje treba da obezbijede da ova populacija ima ista prava i iste mogućnosti kao i svi.

„Uostalom, Zakon o zabrani diskriminacije zabranjuje diskriminaciju na osnovu, između ostalog, seksualne orijentacije i rodne pripadnosti, potpisali smo silne konvencije i deklaracije koje nas obavezuju na poštivanje ljudskih prava, pa hajde da se držimo zakona i međunarodnih standarda, ne možemo živjeti u 19 vijeku“, ističe Dragana.

Bez obzira na zakone i propise, kod nas se i dalje dešava nasilje nad LGBT osobama, a svjedoci smo pogrdnih riječi prema ovoj populaciji. Dragana podvlači da institucije sistema treba da rade svoj posao, a tu misli na policiju, tužilaštvo, Regulatornu agenciju za komunikacije, Instituciju ombudsmena za ljudska prava, i druge.

„Ako policija ne podnese krivičnu prijavu protiv počinitelja nasilja, kakvu poruku šalje? Da se nasilje nad LGBTI osobama može tolerisati?! Da je nekažnjivo“, pita se naša sagovornica.

Dragana kaže da je važno znati da smo svi mi „drugačiji“, svako od nas ima neke osobenosti, nešto što nas izdvaja od drugih i čini posebnim.

„Okruženi smo i dijelimo život sa isto tako drugačijim ljudima koji imaju svoje specifičnosti. To negirati ili ne priznavati znači ne živjeti u realnom svijetu. I ma koliko to sad zvučalo kao otrcana fraza, ja stvarno vjerujem da je mnogo bitnije ko je kakav čovjek/žena, koliko smo pravedni i odgovorni, a ne kakva nam je boja kože ili seksualna orijentacija“, ističe ona.

Ljupko Mišeljić je novinar koji se pridružio mirnom protestnom okupljanju u Banjaluci zbog napada na zagrebački klub Super Super, gdje se održavao LGBT party koji se desio u februaru ove godine.

On kaže da je borba za izjednačavanje prava svih članova jednog društva i jedne zajednice, kao i borba da se uspostavi sistem (pravni, simbolički, društveni) u kome će svi biti jednakopravni, borba koju dugujemo emancipaciji i društvu.

„Iz nje mogu biti isključeni samo oni koji su odlučili da ne žele biti dio društva, i žele živjeti sami, pa se simbolički ili prostorno odvoje od ostatka društva. Ne možemo izgraditi autoput i određenim članovima zajednice zabraniti da ga koriste, jer je javno dobro i univerzalna vrijednost, i svi imaju pravo da ga koriste. Tako je i sa cijelim konceptom ljudskih prava i civilnih sloboda – ne možete tražiti da ga neko ne koristi ili ne uživa ako je stvoreno za sve. To je građanska dužnost, dakle, još uvijek ne govorimo o altruizmu, ljubavi prema čovjeku. Smatram da je moja dužnost i prirodna obaveza da stanem uz ljude koji žele da ostvare svoje pravo, ili su ugroženi“, kaže za BUKU Mišeljić.

On dodaje da su naši najveći problemi agresija i odbrambenost u komuniciranju s jedne strane, a s druge strane međusobno nepovjerenje, zatvorenost i uvjerenost u potpunu ispravnost svih stavova i mišljenja.

„To su univerzalne odlike našeg komuniciranja – od skupština, vlada, javnih institucija, medijskih debata i panela, komentara na društvenim mrežama, pa do ulice. I to je univerzalno. Kada je riječ o manjinskim ili ranjivim grupama, tu ima još jedan element – odmazda i uvriježeno mišljenje o onom što nije dominantno i vidljivo. Prvi korak da se izborimo s tim je da shvatimo da drugačije zajednice nisu oprečne, i da s druge strane uvijek imamo čovjeka. Jedni drugima zajedno obezbjeđujemo plate, penzije, školovanje, zdravstveno osiguranje, puteve, željeznice, prevoz – dakle, život. Ne znam zašto se na isti taj način ne možemo ponašati prema drugima i u razgovoru, komunikaciji, uopšte u ophođenju“, kaže Mišeljić.

ISTOSPOLNO PARTNERSTVO

Kada je riječ o istospolnom partnerstvu, Dragana Dardić kaže da ne vidi razlog zašto istospolno partnerstvo ne bi bilo prihvaćeno, odnosno zakonski regulisano.

„Ali, bojim se da će otpori koji postoje od strane religijskih zajednica i pojedinih grupa to onemogućiti. Mislim da je malo ko svjestan na koje sve probleme nailaze osobe koje žive u istospolnim vezama. Kako te veze nisu priznate, njima se automatski negiraju i druga prava, kao što su na primjer pravo na nasljeđivanje zajednički stečene imovine“, kaže Dragana.

Ljupko Mišeljić takođe smatra da u ovakvom ento-nacionalnom konstruktu vlasti ne postoji politički subjekt ili politička volja koja bi riješila pitanje istospolnog partnerstva.

„Političko-ideološki gledano, to je programska platforma i politika ljevice i lijevog centra, liberala i socijaldemokrata, koji u Bosni i Hercegovini ne postoje. To su pokazali i zakoni o radu, stečajnom postupku i privatizaciji. Očekivati da se istospolna partnerstva riješe zakonodavno, ili da se ode stepenicu više, pa se promijeni ustavna i zakonodavna definicija braka u ovom trenutku je previše idealistično. Međutim, u trenutnoj političkoj konstelaciji svako očekivanje da se u BiH riješi bilo kakvo životno pitanje je previše idealistično. Tom logikom ne postoji bilo koji način da se zakonodavne institucije opravdaju za nedjelovanje, pa ni u ovom slučaju. Narodna skupština Republike Srpske na jednoj sjednici, za tri radna dana, usvoji po 18 prijedloga izmjena i dopuna Zakona (kao što se desilo krajem decembra 2016). Ako za tri dana mogu usvojiti Budžet i Reformski program, mogu i dva Zakona“, objašnjava Mišeljić.

On kaže da bi pragmatičari rekli da nam se svakako zakoni šturo i nedecidno pozivaju jedan na drugi, i da poslanici njihove prijedloge čitaju površno i bez ikakve dublje rasprave. Zbog toga, Mišeljić predlaže da se s jednakom pažnjom pristupi i ovom pitanju i da se riješi barem jednako deklarativno kao i sve ostalo, jer ionako niko ne očekuje ništa više i obimnije od toga.

Naš sagovornik kaže da porodično pravo nije statično i mora pratiti društvene i ekonomske promjene modernog društva, ali i biti u skladu s njima.

„Potrebna je korijenita promjena pravnih normi porodičnog prava, i one se odnose na uređivanje porodice i odnosa između članova koji nastaju između bračnih i vanbračnih partnera, između roditelja i djece i ostalih srodnika, ali i na mijenjanje ustanove starateljstva. Na te promjene prvenstveno utiče izjednačavanje prava žene i muškarca (što omogućava da supružnici/e imaju jednak roditeljski status), a potom i garantovanje većih prava vanbračnih partnera, kohabitanata i istospolnih partnera. Da bi se to omogućilo zakonski, potrebno je paradigmu religiozne, autoritarne i patrijarhalne koncepcije porodice zamijeniti paradigmom prirodne, ugovorne i individualističke koncepcije, koja je zasnovana na traženju sreće“, ističe Mišeljić.

PROMJENA POLA

Iako ne postoji mogućnost medicinskog zahvata promjene pola, u Bosni i Hercegovini, moguća je (prema Zakonu o jedinstvenom matičnom broju BiH) promjena jedinstvenog matičnog broja, odnosno dijela broja (posljednje tri cifre) koje ukazuju na pol.

Oba entiteta uskladila su svoje zakone sa državnim (FBiH kasnije, 2012. godine), što je pozitivan korak i ulijeva nadu da će se interspolnost, transrodnost ili promjena pola konačno zakonodavno urediti. U Brčko Distriktu to još nije urađeno, pa se tamo podaci o promjeni pola uvrštavaju u promjene drugih podataka.

„S druge strane, zapinjemo s reformom zdravstva, zdravstvenog osiguranja i zakonskog uređenja omogućavanja, subvencionisanja i podržavanja vantjelesne oplodnje“, kaže Mišeljić.

Kada je promjena pola u pitanju, Dragana Dardić kaže da i dalje ne postoje dostupne, brze i transparentne procedure za promjenu oznake spola u ličnim dokumentima.

“Kako je navedeno u Alternativnom CEDAW izvještaju, oznaku pola u ličnim dokumentima i jedinstveni matični broj mogu se promijeniti tek nakon izvršene medicinske prilagodbe pola. Nepostojanje medicinske i finansijske podrške za transrodne osobe ovaj dugotrajni proces dodatno produžuje i otežava. I endokrinološka terapija i hirurški zahvati moraju se obavljati u inostranstvu, jer to u BiH nije moguće, a zvanični sistem zdravstvenog osiguranja te troškove ne pokriva. To znači da osoba sama snosi troškove svoje tranzicije, uz dodatne troškove koje česti odlasci kod inostranih specijalista donose sa sobom”; objašnjava naša sagovornica.

Na kraju možemo reći da je svakodnevna podrška LGBTTIQ osobama važna i potrebna. Samo na taj način možemo očekivati da će vlasti prepoznati problem i pokušati ga zakonski riješiti, jer ljudska prava su za sve osobe, a ne samo za izabrane.

Buka

Lim profi, Prijedor Panta Rhei, masazno-kozmeticki studio, Prijedor Pogrebno Iris