Dragan Bursać: Pametniji, ne popuštajte, molim vas!

Hoćemo li ustati? Hoćemo li svi zajedno ustati protiv zla koje se koti u nacionalističkom brlogu?

Živeći u svijetu sveznadara, mediokriteta, svašta vam pada na um. Recimo, poslovice koje su improvizovano tačne.

“Ko rano rani ili krmelja čitav dan ili je fizički radnik”. Ili…

‘Ajde da se uozbiljimo -“Um caruje, dok snaga ne popizdi”! I to je sva istina ovog Balkana.
Snaga, u obliku navijačkih, huliganskih skupina, efemernih udruženja, zavičajnih odredišta, isfrustriranih palanačkih individua, šta radi – Pizdi li pizdi!

A, što ne bi pizdila sva ta snaga, kad je Balkan, apsurdno, rodno mjesto Aristotela, mjesto gdje je sve znanje istog abortirano i naglavce izvrnuto.

I dok je veliki genije smatrao svakog apolitičnog dvonošca idiotom, u nas ja svaki idiot postao političar.

Začudio bi se filozof iz Soluna i učitelj Aleksandra Velikog, al’ jok mi. Mi to okrenemo naopako, ko ga jebe.

Odbrana MUP-a i posljednji dani

Nego, nije profetstvo, nije epifanija, ružno je ljudi da vas neko na smrt osuđuje. Još je ružnije da se MUP razumije u prijetnje k’o Mara u onu stvar.

A, najružnije je kad sa ženom i sitnom nejači gostujete u selu kod stara- majke. Na neodređeno. Na silu. Vulgarno. Dok gledate mater kako plače i krši artritisom nagrižene kosti.

Pa se sve mislim, hajde, majku mu, uz zadnji treptaj da se vinemo u ljude. Kako?

Tiho, jasno i bez osvete. Hajde da racionalno budemo najbolji u onome što radimo. Od dispečera na željezničkoj stanici, preko nastavnika u srednjoj školi, do dekana. Hajde da istinu stavimo ispred ličnog stava. Hajde da makar glumimo aktiviste svoga pozvanja i znanja. Zajebano, ali, hajde! Hajde da pokušamo, u vraga! Hajde da svu tu silnu komprimovanu energiju utrošimo na nešto dobro.

Život u egzilu

Ja, eto, ne znam, vrijedi li živjeti u egzilu, ne znam vrijedi li lagati majku i ženu da je sve OK, a nije, ne znam koliko je zaludno davati se istini nauštrb pola unce bahatosti?!

Ali ZNAM da ne znam drugačije! Jer, da znam drugačije, bio bih “menadžerski staf” namjesto piskarala. Bio bih “kreativni uposlenik” namjesto vucnice, bio bih “editor” namjesto izbjeglice iz grada u kome živim. No, svima po mjeri i zasluzi.

No, hoću vam reći, svi mi zajedno u našoj Bosni i Hercegovini, našoj zemlji, trebali bi biti NAJBOLJI u onome što radimo.

MUP naš nasušni

A, sve mi se čini da negdje griješimo. Živeći ovih mjeseci po MUP-ovima, družeći se sa svim tim dobrim uniformisanim drugarima, sa kojima sam počeo piti kafu plastikanerku, shvatio sam da su to normalni ljudi. Ljudi kojima fali njihovo dijete kao nebo dok su na poslu, dok moraju štititi mene dokonjaka u efemernoj situaciji. I Ružno je to. I za mene, ali i za te ljude.

Hoćemo li ustati? Hoćemo li svi zajedno ustati protiv zla koje se koti u nacionalističkom brlogu?

“Za dom spremni”, odjekuje Slunjem
“Za kralja i otadžbinu!”, eho iz Republike Srpske.

Sound of silence

Odjekuje besmisao! Ili smisao? Zapravo, odjekuje tišina naših predaka, koju nikako da iščitamo. Namjesto “mir”, čujemo disonantne ratne fanfare. I tako navijek. Ne čujemo dobro istoriju.

Pošto vam sve ovo pišem iz egzila, postavljam pitanje kolegama novinarima:

-Jeste li novinari ili društveno-politički transmiteri? Ovo drugo, ako jeste, sramotno je, ali ko vam je kriv što ne čitate Kamija.
Inače, “seljače iz Alžira”, kako su ga zvale elite u Parizu, bješe lučonoša svjetlosti u svijetu žurnalistike.

“Neka tvoja misao bude odgovorna za ono što će se zvati javna informacija.”

Kuga oranska na sve koji ne ustanu! Zadnje je vrijeme. Racio, pamet i logika, protiv neukusa, kiča i populizma.

Ostrvo dana sadašnjeg

Znam da iz polupraznih ideološko-idealističkih pušaka pucamo, ali ovo je kraj. Zadnja bitka!
Poslije ovoga, odložimo tastature, pera, diktafone i pomolimo se Bogu Vulgarisu. Bogu koji uništava ljude, prijeti, zlostavlja, kune, siluje i proklinje.

Ja ne odustajem!
A, vi???

I zato, nema tog fizičkog egzila, koji će vam zabraniti mentalnu slobodu.

Pametniji ne popušta- NIKAD!

Buka

You must be logged in to post a comment Login