Devetnaestogodišnja Aida ima švedski pasoš i državljanstvo, ali ipak se vratila u BiH

Imam 19 godina i upravo sam završila četvrti razred Prve gimnazije.Sa toliko godina se nađeš na raskrsnici života tražeći dovoljno dobar fenjer koji će osvijetliti stazu ispravnog puta….Ovako svoju priču za BUKU počinje Aida Osmanagić, srednjoškolka koja se sa roditeljima vratila u Bosnu i Hercegovinu

Moje ime je neka nebitna etiketa koju dobijemo po rođenju i nosimo je do kraja života. Važno je ko smo, a ne kako se zovemo. Lekcija broj jedan. Imam 19 godina i upravo sam završila četvrti razred Prve gimnazije. Sa toliko godina se nađeš na raskrsnici života tražeći dovoljno dobar fenjer koji će osvijetliti stazu ispravnog puta.

Ovako svoju priču za BUKU počinje Aida Osmanagić, srednjoškolka koja se sa roditeljima vratila u Bosnu i Hercegovinu. Rođena je u Švedskoj, državi koja nije ratovala dvije stotine godina, državi koja ne poznaje nezaposlenost, četvrtoj po veličini evropskoj državi i državi čiji stanovnici imaju najduži životni vijek u Evropi. Više pozitivnih činjenica ne mora ni nabrajati, za njih već zna cijeli svijet.

Nakon dvanaest godina života u Švedskoj, njeni roditelji odlučuju da se vrate u Bosnu i Hercegovinu.

„Možete pretpostaviti, svi su mislili da smo ludi. Meni dvanaest godina i selimo se u zemlju o kojoj svi govore samo najgore, pa i ja mislim da smo ludi. Selimo se u zemlju u kojoj je gotovo polovina stanovnika nezaposleno, zemlju čije je drugo ime rat, zemlju nepismenosti, neobrazovanosti, a uskoro i zemlju staraca“ kaže ona.

O ostalim podacima također ne mora ni pisati, vjeruje da i njih znamo već napamet.

„Kada sam u školi rekla da se selim u Bosnu i Hercegovinu, drugari su me pogledali sa milion upitnika iznad glava. Biće da nisu znali ni da postojimo. Sutradan su trčeći došli u školu da mi kažu da mi „tamo negdje“ nemamo čak ni zavjese i kako ću ja u istom tom „tamo negdje“ živjeti siromašno. Biće da su im roditelji pričali“

Počinje čas, učiteljica ulazi.

„Kupili brat i ja sladolede da počastimo drugare i učiteljicu prije odlaska i dok jedemo te iste sladolede (koji se inače jedu samo subotom) učiteljica nam priča kako u školama u Bosni učitelji tuku djecu. Brat i ja se samo pogledasmo onako već dovoljno uplakani u nadi da to što ona priča nije istina“ kaže nam Aida.

Bilo kako bilo, dolazi u Bosnu i Hercegovinu i počinje život ispočetka. Nova kuća, nova škola, novo okruženje i novo sve.

„Otišla sam jedno jutro u park (što mi je do tad bilo neznanica, jer se tamo o svakom druženju roditelji djece unaprijed dogovaraju) kad tamo neka djeca, u priču sa njima, a oni mi se smiju. Kažu da ne znam pričati bosanski jezik. Ne razumijem ništa o čemu učiteljica govori na času, brat i ja sjedimo u posljednjoj klupi i učimo pisati pisana slova. Piše učiteljica na tabli „a+b=c“ i sjećam se sebe, kao jučer da je bilo, kako sa očima punih suza odlazim kući i pitam se kakve to veze slova i brojevi imaju. Gubim godinu školovanja. Ne tuku me u školi, ali čini mi se da bih to lakše podnijela. Zamislite kako se strašne sve ove situacije čine djevojčici od dvanaest godina. Malo po malo, završavam osnovnu školu sa svim peticama i sigurna sam da se nakon nje vraćam u Švedsku da studiram i živim svoj stari, dječiji i savršeni život“ priča Aida o svojim prvim godinama u BiH.

U međuvremenu postaje član Odreda izviđača „Prvi dobrinjski“ u Sarajevu, trenira ritmičku gimnastiku, počinje pohađati časove klavira i pjevanja, jako voli jezike pa drži instrukcije iz njemačkog i švedskog jezika i tako zarađuje prvi džeparac. U slobodno vrijeme čita i pišem. „

„Imala sam i imam slobodnog vremena, ključ je u organizaciji. Ljudi kao ljudi, opet su pričali, o životu tamo, o život ovdje, o nama, o svemu što ih se zapravo nije ticalo, kao da mi i bez njih nije bilo dovoljno teško. Bilo je teško, itekako je bilo, životni putevi su se sve više komplikovali, a haos u glavi je bio sve veći i veći. Da ne dužim, moja priča počinje između zidova Prve gimnazije u Sarajevu, u kabinetu sa natpisom „Vijeće učenika“. Postoji u ovoj zemlji prepunoj tuge, jada, čemera, nezaposlenosti i svega ranije nabrojanog, postoji nešto. Postoji neka mreža ljudi koja brine o budućnosti ove zemlje i koja mari za naše srednjoškolce. Nešto što mi je dalo razlog da ostanem. Zamislite. Da, dobro ste pročitali. Da dobrovoljno ostanem“ priča ona.

U zemlji u kojoj vlada nezaposlenost, u zemlji čiji ljudi nisu obrazovani, u zemlji u kojoj je najveći uspjeh otići iz nje.

„Kao predsjednica Vijeća učenika svoje škole predstavljala sam je u Mreži vijeća učenika Kantona Sarajevo. Biće da je bilo nešto posebno u toj mreži i tim ljudima jer, eto, postadoh predsjednica Mreže vijeća učenika Kantona Sarajevo. Kao takva, u Mreži savjeta/vijeća učenika Bosne i Hercegovine (mreSVUBiH) predstavljam svoj kanton i gle čuda – opet postadoh predsjednica. Ove titule uopće nisu važne, tu su samo da svjedoče. Tu su da svjedoče svemu što sam kroz njih naučila, a važni su svi oni ljudi, sva ona prijateljstva i sve ono što sada sa ponosom nosim u svojim koferima uspomena. Od tog trenutka, moj život je poprimio potpuno, ali potpuno drugu dimenziju. Svi koji me imalo poznaju, znaju da moje ime sada nije Aida, nego mreSVUBiH. Znaju da je mreSVUBiH dio mene i moj način života. Ne razumiju, ne razumiju oni koji ne osjete. Neka, ne moraju, ja im od srca želim da ovo dožive. Pitaju me ljudi gdje pronalazim energiju, motivaciju, radost… Kažem da je to ljubav, a ljubav k’o ljubav je teško objasniti, valjda zato što se ona osjeća. Da vam pričam o čarima cijele ove priče, ne bih završila još dugo, a već sam odužila. Reći ću vam samo nekoliko riječi: svjetlo, pozitiva, uspjeh, sreća i ponos“

Suprotno od onih karakteristika od maloprije, a opet u istoj zemlji – u istoj ovoj Bosni i Hercegovini!

„Reći ću vam da se moje najbolje prijateljice zovu Kristina i Mija. Jedna živi na Palama, a druga u Livnu. Reći ću vam da ni na deset listova ne bih mogla nabrojati sve naše trenutke provedene zajedno u svim dijelovima ove prelijepe zemlje, sve naše aktivnosti, sve osmijehe i da mjera za količinu ljubavi vjerovatno ne postoji. Uglavnom, bliži se kraj srednje škole, moj odlazak je već isplaniran, moj život u Švedskoj već isprogramiran, koferi gotovo da su spremni, ali ja…ja ne mogu. Ne mogu da odem. Ne mogu da ispunim očekivanja“ kaže.

Naravno, tu su opet ljudi da budu najpametniji i odlučuju umjesto mene, to je valjda prokletstvo našeg naroda, ali znate šta? Sada postoji nešto vrijedno borbe. Nešto zbog čega sam spremna izdržati i pobijediti sve. A zašto? Zato što je ova priča vrijedna toga.

„Zato što je mreSVUBiH nešto najbolje što mi se moglo desiti. Zato što ova zemlja zaslužuje svjetlo koje mi trebamo i hoćemo donijeti. Sve ovo pišem da bih poslala poruku: Koračajte svojim putem, ne obazirite se na okolne šumove jer nas baš ti čudni zvukovi često liše uspjeha. Ne slušajte ih, stvorite svoju melodiju u glavi i ne slijedite masu. Budite drugačiji, budite promjena, samo budite ono što jeste i slijedite svoje srce. To je najbitnija lekcija koju sam naučila: slušati sebe i živjeti svoj život. Ova zemlja može biti zemlja snova, ali onda kada to svi poželimo. Sami sebi, pa i ostalima. Meni je mreSVUBiH pokazao kako je to moguće, a jedini način da to i ostvarimo jeste da ostanemo ovdje i trud, energiju i znanje uložimo u ovu zemlju, a ne da se sjetimo biti takvi tek kada odemo. I da, ispunite očekivanja, ali isključivo svoja“ priča ona.

Aida kaže da morate vjerovati u čuda, ako želite da se ona dogode.

„Ja vjerujem u mreSVUBiH. Sjećate se savršenog života sa početka priče? On je sada ovdje. Možda još uvijek nije savršen, ali ja ću ga takvim napraviti. Sami smo kreatori svoje budućnosti i sami smo odgovorni za nju. Ne želim ništa „zdravo na gotovo“, prihvatam izazov, ostajem u ovoj zemlji i živim svoj san. Sjećate se fenjera za osvjetljavanje puteva kojeg tražimo? Ja sam svoj pronašla. Pasoš može čekati. Pronađite svoje svjetlo, moje se zove mreSVUBiH“

Buka

Pogrebno Iris
%d bloggers like this: