Devet decenija života, 65 godina braka, 4 djece, 14 unučadi, 17 praunučadi i čukununuče

Marko i Gospa Savić iz sela Štrbe kod Čelinca imaju po devet decenija života, 65 godina braka, četvoro, djece, 14 unučadi, 17 praunučadi… A, nedavno je stiglo i prvo čukununuče – “bijela pčela” Anastasija!

Marko (sin Simeuna i Petre, rođen 1928) i Gospa (1927) Savić iz čelinačkog sela Štrbe skuckali su punih 65 zajednički provedenih godina. Malo je supružnika koji se i samo takvom brojkom mogu pohvaliti, a kad se uzme u obzir činjenica da Marko i Gospa potomcima, komšijama i prijateljima služe kao odličan primjer dobrih ljudi i bračne harmonije onda je sasvim jasno da se radi o porodici od koje mnogi mladenci pripravnici imaju šta da nauče.

Oni su dokaz da godine ne umanjuju i ne kvare ljubav nego samo mijenjaju oblik i metode njenog pokazivanja. Ovo dvoje staraca na sva usta hvale svi oni koji ih poznaju ističući ih kao vrijedne i poštene ljude koji u svemu imaju mjeru, a jedino znaju da pretjeraju kad jedno drugome ukazuju pažnju i brigu, piše Borislav Maksimović za “Čelinačke novine”.

“Ljubav prije svega, a potom poštovanje. Da bi bio poštovan s nečije strane i sam moraš pokazati ljudske vrline Ako hoćeš podršku, moraš je i pružati ljudima u nevolji kad si u prilici. Sebičan čovjek nema mnogo prijatelja, a ne možeš u kući biti idiot, a u selu dobričina, i obrnuto. Ili si čovjek ili nisi”, daje Marko recept za dobar brak i društveni status.

Oboje su rođeni u Štrbama nedaleko od gore Gozne, Marko na Savića, a Gospa na susjednom, Maličevića brdu, što znači da se poznaju od ranog djetinjstva. Vjenčao ih je prota Kajica Kostrešević 23. novembra 1952. godine na temeljima Miholjske crkve u Čelincu koju su porušile ustaše 1941. godine. Stekli su sinove Mirka i Vladu i kćeri Miru i Danku. Svako njihovo dijete darovalo im je po troje unučadi od kojih do sada imaju i 17 praunučadi i jedno čukununuče.

“Svog čovjeka treba dobro i pažljivo čuvati. Kad sam bila mlada moji su me savjetovali da kad se god naljutim na svog čovjeka i njegovu familiju da u usta uzmem gutljaj vode i da ga dugo ne smijem progutati niti ispljunuti. Ženu ništa toliko ne nakaradi kao rašljast jezik. Boga mi, meni je moj Marko uvijek dobar bio”, kazuje Gospa.

Marko i Gospa 4. oktobra ove godine dobili su čukununuče ili “bijelu pčelu” kako narod voli reći – Anastasiju Babić. S koljena na koljeno to izgleda ovako: Marko i Gospa su čukundjed i čukunbaka, Mirko (1953) i Stana su pradjed i prabaka, Borka (1977) i Dragan Babić su djed i baka, a roditelji su Dušan (1996) i Aleksandra, rođena Todorović. Anastasija i s druge, djedove strane ima žive pradjeda i prabaku – Slobodana i Gordanu Babić, što je prava rijetkost.

Nisu Marko i Gospa kroz život prošli samo pjevajući. Imali su oni dosta svojih velikih i malih muka i briga. Za Gospu su rodbina i komšije prije više od pola vijeka već bili počeli spremati posmrtno ruho i kukati nad njenom malom djecom jer je selom pukao glas da su joj ljekari u banjalučkoj bolnici otkrili veliki tumor. Pobijedila ga je. I nedavno je bila u bolnici, a uzmu li se u obzir njene godine, već se dobro oporavila. Marka je jedanput njegov konj Soko skoro pa ubio jakim udarcem u nezgodno mjesto. I on je prebolio.

“Ništa bez Boga nema. Svaki posao koji počinjem Boga molim da mi pomogne i za sve što uspješno završim prvo se Bogu zahvalim na pomoći”, objašnjava Marko.

U štrbljanskim Savićima za druženje dovoljni su i mali povodi, a kad ih se skupi više velikih, kao što je ovoga puta bio slučaj, onda je to pravo slavlje. Tako je bilo i 29. oktobra u kući Markovog sina Vlade i snahe Biljane koji su ugostili porodicu i brojne prijatelje i komšije.

Vlado je sa suprugom Biljanom, rođenom Miškić u Šnjegotini Gornjoj, nedugo poslije vjenčanja kao majstor metalac 1978. godine otišao u Sloveniju. U međuvremenu u Laškom pristojno su se skućili i podigli tri kćeri: Slađanu, Sanju i Natašu.

“Mi zavičaj nikada nismo zapostavili. Skoro pa mjesečno dolazimo, a da bi to bilo izvodljivo naravno da smo morali sagraditi i kuću ovdje pored rijeke Gozne. Meni, supruzi i našim kćerima je pravo zadovoljstvo što ovo skromno slavlje organizujemo povodom 65 godina braka mojih roditelja, 6. avgusta ove godine moja majka je napunila 90 godina pa i njen rođendan s malim zakašnjenjem slavimo, i rađanja Anastasije, njihove prve ‘bijele pčele’, a naše ljubimice”, priča Vlado.

Njegov rođak Vjekoslav koji ima pogolemo iskustvo kao nazdravičar u više navrata isticao je vrline Marka i Gospe poželivši da ih još dugo godina prati zdravlje i sreća.

“Oni su primjer kako čovjek treba da organizuje svoj život. Zadovoljni su i sa malo. Nisu zavidni, zlobni i prijeki. Raduju se i tuđoj sreći, a ne žure da svoje probleme prebace na nekoga drugog. Očigledno da se takav način života i Bogu dopada pa ih je podario dugovječnošću i čukununukom što malo ljudi doživi. Znam mnogo zdravijih i bogatijih ljudi koji su od njih manje sretni i zadovoljni svojim životima”, priča Vjekoslav.

Marko je u banjalučkom trgovačkom preduzeću ‘Građa’ proveo radni vijek i tu je penzionisan davne 1978. godine što znači da će dogodine namiriti 40 godina penzionerskog staža. Za njega kažu da je u svom životu toliko prepješačio da bi svojim koracima ‘kad bi ih odmotao’, kako reče njegov sinovac Neven, nekoliko puta mogao opasati zemaljsku kuglu. Za svoje godine i danas su zavidno aktivni, da im pozavide i mnogo mlađi. Vele, nismo baš za trke, ali svakoga dana po nešto se u domaćinstvu privrijedi, bar onoliko koliko pojedemo i potrošimo. A dok god dnevno u prosjeku odrađuje makar troškove života razuman čovjek ima dovoljno motiva da se bori da produži trajanje na ovom svijetu, ma koliko breme nosio na plećima.

Nezavisne

Pogrebni prevoz Iris Lim Profi Prijedor Panta rhei Prijedor

You must be logged in to post a comment Login