Dan nakon kojeg ništa više nije bilo isto

Logor Omarska, 2. juni 1992.

„Heej!“ ‚Ajdeee!!“

Mladi muški glasovi i povici stražara prelamali su se gipko o rebraste metalne zidove hangara, zvoneći u ušima stotine logoraša na pisti. Poneki su, sjedeći, prateći zvuke pogledom i okrećući se znatiželjno, još halapljivo gutali komade stvrdnutog kruha, upravo pobacanih u ljudsku masu, piše Satko Mujagić za portal Al Jazeere.

Stražari su još prije nekoliko minuta ostatke hrane neravnomjerno, skoro igrajući se, bacali unutar piste, a zatvorenici bi, ne libeći se ni sebe ni drugih, ponekad spretno hvatali, munjevito kupili, pa trgali, pa opet kupili posljednje komadiće s prašnjavog asfalta. Samo na momenat, na treptaj oka, njihovi prsti i poneka polovica kruha činili bi cjelinu. I dok bi pred proširenom zjenicom zjapila praznina, let nove četvrti prolomio bi vazduh mameći stotine očiju.

Na svaki novi let ili pad i najmanjeg komada kruha, deseci tjelesa skoro pravilno, istom brzinom bi se izvijali, zatalasali, zastajali na tlu, pa se umrtvljeno vraćali na isto mjesto, umirujući opet površinu tog plitkog jezera od ljudskog mesa.

Uprkos nekoliko brzih talasa koje i ja napravih, tog popodneva nisam uhvatio ni zalogaj.

Tek je proticao treći, zasad najduži dan u logoru. A, u noći, prenuo bih se često iz kratkog sna. Lijevi kuk više nije samo žuljao, već i bolio, ali namjerno ne bi se okretao odmah na drugu stranu sve dok ne bi postalo neizdrživo, da što više čuvam desni, pa na njemu duže spavam. Ispred očiju, kao negativ filma, poslagaše se nestvarne slike proteklih dana. Onaj 30. maj u Prijedoru u plamenu. Majka je plakala na rastanku. Stariji brat, Zlaja, drži je za ruku. Zlata… Ne sjećam se više jel’ i ona plakala ili ne. Mlađi brat je imao sedam, sestra samo dvije godine.
Otvoreno lovište na ljude

U Prijedoru, gradu u kojem sam rođen i još prošlog ljeta završio Gimnaziju, tridesetak kilometara zapadno, upravo je počinjao još jedan policijski sat. Bošnjaci i Hrvati koje onog 30. maja ne zahvatiše racije po gradu, zalijegali su kao i logoraši Omarske u mrklom mraku, istina, još po svojim kućama i u strahu od sljedeće navale ljudi u uniformi, često komšija i poznanika. Ipak, ležeći u vlastitim krevetima gajili su još ludu nadu i ubjeđivali sami sebe da će ‘ratna dejstva’ konačno stati, vjerujući, kao dotad i ja da pošto nikad nikom ništa nisu učinili, neće ni biti razloga da njih iko dira.

Prijedor se za samo nekoliko mjeseci pretvorio u otvoreno lovište na ljude. Nakon napada, a zatim i pljačkanja i paljenja Hambarina i Kozarca, 22. i 24. maja, mjesta pretežno naseljenim Bošnjacima, 30. maja na red je došao i sam grad. Pošto su u gradu, pogotovo u stambenim zgradama živjeli Prijedorčani svih nacija, čišćenje grada ponekad nije išlo stihijski već se bukvalno odvijalo od vrata do vrata. Ovisno od lovca i lovine direktno je zavisio i krajnji rezultat upada u stan. Neki su tako, samo nekoliko minuta nakon otvaranja vrata, završavali u travnjaku ispred zgrade u kojoj su od rođenja živjeli, prateći posljednjim pogledom vlastitu vrelu krv, ispraćani pogledima s balkona svojih komšija Srba. Neki bi, isprebijani u vlastitom stanu, prvo predali sve vrijednosti iz stana da bi zatim s rukama na potiljku ušli u pretrpan autobus – pravac logor Omarska.

Jedna po jedna prijedorska četvrt ostajala je prazna. Neubijeni Prijedorčani i Kozarčani danima već dupke su punili hale fabrike Keraterm u Prijedoru, ogromni hangar i ostale zgrade rudnika Omarska i livade oko Doma u Trnopolju. Oni koji bi ostajali kod kuća, nisu se pojavljivali vani, a i ako bi se usudili, iznad lakta nosili bi bijelu traku.

Samo kod teniskog kluba u Partizanskoj, na putu za Omarsku vidio sam sedam leševa civila. Rudnik Omarska u kojem smo već tri dana zatvoreni, bez optužbe, bez pojašnjenja… nije davao nikakvu nadu da će tretman koji smo do tad imali biti išta bolji. Bez hrane, bez kreveta, u wc i na vodu išlo se jednom dnevno. Voda nije bila za piće, pisalo je.

Iako su prvi, topli junski dani u Omarskoj najavljivali vrelo ljeto, svježa balkanska jutra budila bi nas i prije zore. Pista, na kojoj sam ležao s ocem bila je dupke puna ljudima. Neke smo poznavali, kao Pucu, centarfora fudbalskog kluba ‘Bratstvo’ iz Kozarca. U vrijeme mira, pogotovo polovinom osamdesetih Puco je bio najbolji i najpopularniji fudbaler u Kozarcu.

Mnoga druga lica na pisti nismo poznavali. Većina Kozarčana pohapšena je 24. i 25. maja i potrpana u prostorije ogromnog hangara uz samu pistu. Pratio sam ih tih prvih dana pogledom kako trče na ručak i nazad i shvatao da je u stvari skoro cijela muška populacija Kozarca i njegove okoline završila na istom mjestu.

Stražari logora Omarska nosili su policijske uniforme, a ja sa tek napunjenih dvadeset godina, nisam poznavao baš ni jednog. Iz priča drugih logoraša saznaću da su mnogi iz Omarske i okolnih sela u koja ranije nisam zalazio.
Razgovor u logoru

“Huse, imaš koji dim?”

“Imam, Puco, hajd’ primakni se ovamo.”

Pomjerih se malo u stranu da ostavim dovoljno mjesta da Puco sjedne u trougao sa mnom i ocem nakon čega smo zajedno slasno pušili istu cigaretu.

“Otkud vas dvojica ovdje na pisti? Skoro svi Kozarčani su gore u hangaru.”

“Nas su doveli kasnije. 26. maja, na dan pada Kozarca uspjeli smo se prebaciti do Prijedora u onim prvim autobusima sa ženama i djecom. Dva prva autobusa sa muškarcima su skrenuli za Keraterm, a mi smo bili u petom, pa se smjestili kod Nađinih rođaka u Zagrađu. 30. maja, kad je napadnut Prijedor, pokupili su i nas. Dovedoše nas u tri puna autobusa, predveče. Prvo smo uvedeni u onu prostoriju iza restorana, ali smo drugi dan, kad su nas sve izgurali na pistu, ostali ovdje.”

Puco je pomno slušao prateći istovremeno pogledom cigaretu u mojoj ruci. “I Kozarac su počeli paliti, sve jedan po jedan dio. Juče se vidio dim… Na šta će ovo izići, moj Huse?”

“Ne znam. ”

“Na šta će ovo izići?” – nastavi Puco. “Neke su već isprebijali.“

Slušajući oca kako dalje priča o 30. maju, danu kad smo uhapšeni, polako mi se vratiše te iste slike. (Puco je ubijen metkom u potiljak nekoliko sedmica kasnije.)

Skoro da sam ponovo osjećao strah i vrtlog u stomaku kao onog trena kada je na vrata kuće Cipranića u kojoj smo kao izbjeglice primljeni nahrupio onaj bijesni vojnik. “Izlazite svi, brzo!! Šta se čeka, izlazi, bagro!!”
Zastave ‘lojalnosti’

Prijedor je napadnut u ranu zoru. Grupica naoružanih građana izvršila je očajnički pokušaj da oslobodi grad u kojem je 30. aprila vlast ilegalno preuzela Karadžićeva SDS. U pola četiri popodne došla je na red i ulica Avde Ćuka. Puškaranje i granatiranje trajalo je već od rane zore. Faik, mamin rođak i gazda kuće u kojoj smo bili, povremeno bi palio radio iz kojeg je uzbuđeni glas javljao ‘stanje na terenu’ – grad su napale Zelene beretke, ali ga je Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine uspješno odbila.

Iza podneva, javljeno je “svi građani lojalni Srpskoj Republici na kuće moraju istaći bijele zastave”. Nedugo zatim, skoro cijela ulica, a i mnoge kuće u okolini bile su ‘lojalno označene’. Ova ‘obavijest’ olakšala je međutim posao hordama unifomisanih srpskih vojnika koji su upadali u jednu po jednu uredno označenu kuću i sve stanare tjerali napolje.

Po drugi put u samo pet dana, ponovo smo napuštali kuću, tada vlastitu u Kozarcu, danas i ovu u Prijedoru gdje smo zadnja četiri dana pronašli utočište.

Na kraju ulice, na kojoj je vladao haos, skrenuli smo desno prema Sani i Raminoj slastičarni, međutim već nakon stotinjak metara, pored prvog solitera, muškarci su odvajani lijevo, žene i djeca desno.

Sunce se povremeno probijalo između oblaka, osvjetljavajući visoke plamene stubove iz kuća, odmah iza Bereka. Iskoristih trenutak dok stojimo i sagnuh se da zavežem pertle, a moj mlađi brat, pomalo izgubljen – je li muško ili je još dijete? – osta nasred ceste dvoumeći se na koju stranu da krene, gledajući, crvenih obraza lijevo pa desno.

“Idi mami, Nacko, idi tamo, ne stoj tu” – povika otac ljutito.

“Ali, ja…”

“Idi tamo, jel’ me čuješ? Šta ćeš s nama? Idi desno, brzo!”

“Ti mali, lijevo” – zagrmi glas policajca koji je upravo prolazio.

Pošto se dječak još dvoumio, došljak podiže pušku i ponovi:

“Ajde, ajde, šta se čeka?”

Tek tada, pridižući se, prepoznah mladi lik. “To je Ackov…!! Nije moguće, to je on”.

Ackov je bio jedan od rijetkih prijedorskih momaka koji je, sa Mlađom i Besom, često izlazio u Kozarac. Preko školskih drugova upoznavao je sve više Kozarčana, a i Kozarčanki, pa se nerijetko pojavljivao na feštama, rođendanima, proslavama Nove godine. Još prošle godine, na 8. mart, pred Erinom kućom usred čaršije prodavao je cvijeće sjedeći na gajbi piva, a Ervin mu je na prozor namjestio kasetofon i s Mujom povremeno pravio društvo.

Brat već napravi prvi korak prema strani ulice na kojoj su već stajali deseci muškaraca, a ja uzbuđeno viknuh: “Pusti ga, Ackov, dijete je još.”

Na zvuk vlastitog imena mladić zastade, okrenu se i prostrijeli me ljutitim pogledom razvlačeći usne u ciničan osmijeh.

“Tebe ništa nisam pitao. Mali tamo!”

Iako u još u većem strahu, odlučim da pokušam još jednom, istina sad puno blažim glasom, skoro molećivo. “Ackov, dijete je još, vidiš ga. Šesnaest mu je tek. Buraz, pokaži mu ličnu.”.

Brat brzo izvuče ličnu kartu, pa je drhtavim prstima pruži u prazno. Ackov nevoljko uze dokument i značajno ga pregleda, odmjeri brata od crnokose glave do drhtavih nogu, pa kartu demonstrativno baci na uzbuđena prsa:

“Hajde bježi, bježi!”

Uzdah olakšanja s obje strane ceste skoro da je bio čujan. Majka s druge strane, već u suzama zagrli sina nakon što joj priđe, još čvrsto stišćući ličnu na grudima, a ja potražih pogled ‘prijatelja’ da se klimanjem glave zahvalim. Ovaj je, međutim, žurio niz ulicu galameći:

“Idemo, idemo, brže, šta se čeka??” “Siniša! Siniša!!!”

“Šta je??”

“Gde su ti autobusi, bre?

“Ne znam.”

“Zovi. Zovi odma’. I reci im dole da ne vode više nikog iz one ulice, vidiš šta ih je već tu. Treba da se vozi ovo!”
Matursko veče i kraj mira

Tri autobusa prijedorskog “Autotransporta” parkiraše nasred ulice. Okruženi vojnicima i policajcima, jedan po jedan, potrpasmo se u autobuse, a iza nas zazjapi praznina s lijeve strane ulice.

Još jednom bacih pogled na majku, braću i sestru, sve dok ne nestadoše iza okuke.

Strah. Čisti, friški, jasan, neugodan, nametljiv, smrtni strah se iz peta, preko nogu uvlačio u tijelo i ugnijezdio u napetim grudima.

“Kud nas voze?”

Tri autobusa zabrundaše prijedorskim ulicama praćeni ljutim pogledima uniformisanih ljudi i tek izgorjelih kuća kod Jereze. Na okuci pored opštine, kroz već zamagljena stakla, bacih pogled na široko dvorište Gimnazije. Prije samo godinu dana, 1. juna 1991. stajao sam tu posljednji put, u prevelikom odijelu boje trule višnje zezajući se s rajom (odijelo od cijelih dvjesta dvadeset maraka, namjerno kupljeno ‘za broj ili dva veće’, obukao sam tada prvi i posljednji put). Nakon što se svi okupiše, napravismo nekoliko mutnih fotografija zaslijepljeni popodnevnim suncem, pa odšetasmo veseli i razdragani prema Hotelu Prijedor na desnoj obali Sane. Djevojke u haljinama svih boja, sjajne i mirisne, sređene do u detalje, na visokim štiklama šetkale su u grupama, praćene osmijesima i tihim komentarima tek dvadesetak momaka koliko je brojala i ova generacija.

To, dugo čekano, obećavajuće matursko veče i metalna pravougaona zgrada hotela ostaće dugo zapamćeni samo po tome što će kao usamljeni vrh na krivulji života markirati kraj mira.

Prije samo godinu dana. 30 maja 1992, dok su autobusi prolazili kroz Tomašicu, a nedugo zatim i kapije rudnika Omarska, shvatao sam da je to onaj dan u svakom životu nakon kojeg nikad i ništa neće biti isto.

Fokus

Lim profi, Prijedor Panta Rhei, masazno-kozmeticki studio, Prijedor Pogrebno Iris