Četvrt vijeka od početka rata u BiH mine i dalje siju strah među ljudima

Pedesetogodišnji Nizam Čančar iz Zenice u ratu je od mine izgubio nogu. Radio je kao deminer. On je jedan od više od 8.000 ljudi koji su u BiH tokom i nakon rata stradali od mina.

Nogu je izgubio na šerićko – teslićkom ratištu, taj dio zemlje i danas je jedan od najugroženijih minama. Nesreća se dogodila ratne 1994. godine. Tog dana pao je snijeg, a on je dobio naredbu da deminira put, piše Radio Slobodna Evropa.

“Po snijegu se može samo poginuti ili ovako kao ja izgubiti nogu. Kad dobijete naredbu u ratu ne može se, ne smije se odbiti. Jednostavno ideš, pa šta Bog da”, priča Nizam za Radio Slobodna Evropa.

Četvrt vijeka od početka rata u Bosni i Hercegovini mine i dalje siju strah među ljudima. Procjenjuje se da su raspoređene na čak 1.081 kvadratni kilometar, te da je 545.000 ljudi direktno ugroženo zbog mina. Deset opština u Bosni i Hercegovini su najugroženije. Među njima su Doboj, Maglaj, Teslić…

Nizam Čančar govori kako dobije besplatno protezu svake tri godine. Trenutno je u penziji. Za mine kaže da su ogroman problem Bosne i Herecgovine.

“Ogromna teritorija Bosne i Hercegovine je zasijana minama. Poznavajući kako one šetaju u zemlji – hajdemo tako reći, veoma ih je teško naći. Prilikom kretanja tla one šetaju. Ako ste ih postavili na određenom mjestu prije 20 godina ona više tu nije. Ona je otišla – metar ili dva u drugi smjer”, objašnjava ovaj bivši deminer.

Od početka rata u Bosni i Hercegovini do danas od mina su stradale 8.382 osobe, od čega je 613 poginulo. Među poginulim je i amidža (stric) Asima Kudre. Zbog želje da se vrati na svoje, nije čekao da se područje oko njegovog doma na Zlatištu kraj Sarajeva deminira. Poginuo je od nagazne mine odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Iako se ovaj kraj danas smatra deminiranim, uvijek postoji bojazan da nije sve čisto.

“Znači, amidža mi je poginuo od mine kada se vratio ovdje. Tu i tamo bilo je zaostataka, ali uvijek smo zvali Centar za uklanjanje mina BH MAC, pa su dolazili, pa su čistili. E koji je taj procenat da se kaže 100 posto je sigurno – nije sigurno”, priča ovaj Asim Kudr, također mještanin naselja Zlatište, koji se u svoj prijeratni dom vratio prije 18 godina.

Samo kilometar i pol od Asimove kuće, na Trebeviću, demineri danas uklanjaju mine. Posla za deminere je još mnogo. Oko 2,2 posto teritorije BiH je pod minama.

“Upitno je koji će terotorij biti očišćen i uvijek će ostati onih sumnjivih područja koja su praktično neinteresantna za čišćenje. To su neki planinski dijelovi, šume … tamo gdje se računa da će ljudi slabo ići. Međutim, i tamo idu lovci, idu životinje”, kaže Plamenko Priganica, također, žrtva mine.

On je 1992. godine nagazio na minu, nakon čega je izgubio nogu ispod koljena. Danas radi kao aktivista, borac za čišćenje BiH od mina, te da sve žrtve ovog oružja dobiju ono što im je najpotrebnije. Plamenko je mnogo toga uradio da se pitanje žrtava stradalih od mina podigine na državni nivo. Ali, danas je ta grupa ljudi među najugroženijim u Bosni i Hercegovini, tvrdi on.

“Kako žive ljudi koji su stradali od mine, koji su imali tu nesreću da se sretnu sa tim podmuklim naoružanjem, ubicom koji čeka i nakon 25 godina poslije rata… Vrlo teško! Iako je prošlo 25 godina od rata ortopedska pomagala nisu nešto specijalno napredovala. Mogu se nabaviti u inostranstvu, ali morate izdvojiti ogromna sredstva”, objašnjava on.

Podsjeća i da su ljudi u Bosni i Hercegovini slabog imovinskog stanja, a naročito žrtve mina.

“Jako teško dobijaju posao. Vrlo često i gube posao zato što nekada i ne mogu da odgovore određenim zadacima”, govori Priganica.

Među žrtvama mina često su i djeca. Robert Kajušić, kao dvanaestogodišnjak, stradao je od mine zaostale nakon rata. Nepažljiva dječja igra u selu kraj Kiseljaka trajno ga je ostavila bez vida i desne šake.

“Te 2002. imao sam 12 godina. Ja i prijatelji smo našli neke projektile i tromblone, ja sam jedan od tih tromblona uzeo, izvadio osigurač i lupio ga od drvo. Izgubio sam vid i desnu šaku”, priča Robert.

Veliki broj humanitarnih organizacija koje su poslije rata radile u Bosni i Hercegovini su otišle, a bosanskohercegovačko društvo nije sazrelo da samo riješi problem mina. Bosna i Hercegovina je, naime, među najzagađenijim zemljama svijeta kada je riječ o minama.

Dinamika uklanjanja mina veoma je spora. Iako je prema strategiji bilo planirano da do 2019. godine BiH bude čista od mina, zbog nedostatka novca koji bi država trebala da odvaja za deminiranje taj rok se pomjera do 2025. godine.

“Mi smo u zaostatku četiri godine, gledajući po Strategiji 2009-2019. Radi se nova strategija. Po novoj strategiji bi Bosna i Hercegovina do 2025. godine trebala biti čista od mina. U okviru te strategije imaćemo jednu donatorsku konferenciju sredinom novembra. To je neki bliži datum gdje se nadam izdašnijim sredstvima donatora”, kaže Miodrag Gajić iz Centra za uklanjanje mina (BH MAC).

Prošle godine je potrošeno više do 33 milona konvertibilnih maraka za deminiranje, što je samo 53 posto do planiranog. U BH MAC-u se nadaju da će u narednih osam godina uspjeti deminirati cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine.

“Ova nova strategija do 2025. godine je rađena na realnim osnovama i uključeni su svi nivoi vlasti što nam garantuje da ćemo imati kvalitetnu podršku za realizaciju te strategije. Najveći je problem finasijskih sredstava, jer mi imamo i kapacitete i organizaciju i svu potrebnu infrastrukturu. Voljni momenat postoji, sve postoji… ali finansijska sredstva su baš opterećenje”, kaže Gajić.

Fokus

You must be logged in to post a comment Login