Baklavu je pravila Alma, nosila Jelena, dijelio Mile, a jeli Prijedorčani

Imam Čaršijske džamije u Prijedoru Omer ef. Redžić napisao je dnevnik za prilog Dnebvnog avaza “Sedmicu”:

Subota, 24. juni

Posljednji dan posta

Sabah je u ramazanu ranije i ostavlja nešto više prostora za spavanje. Ali sparina budi već oko šest. Posljednji dan posta obično provedem u kupovini potrepština za Bajram i bajramski ručak. Klanjali smo podne i učili mukabelu malo duže, jer smo kasnili jedan džuz zbog obaveza prethodnih dana. I na ikindiji smo učili još jedan džuz i sa njim završili hatmu-mukabelu, koja se tradicionalno uči po džamijama uz ramazan u našoj Bosni. Iftar s porodicom. Jaciju.

Sutra je Bajram, kaže kalendar, a ja uoči Bajrama nemam običaj da spavam. Pripremam se za nasihate, valja reći nešto korisno i pametno. A ni sam ne znam više sluša li iko ikoga u današnjem vaktu.

Svake godine dijelimo paketiće djeci koja dođu na Bajram, tu hediju uvijek neko od džemaltija pripremi. Lijepo je da se za Bajram poklanja. Paketići i osmijesi. I ljubav.

Nedjelja, 25. juni

Lijepo bajramsko jutro

Sabah. Lijepo i saftali bajramsko jutro. Polako momci iz godine proizvodnje ’45. Dolaze u jednobojnim odijelima u džamiju, vidno nenaspavani, ali sretni. Dočekali još jedan Bajram. Nakon bajram-namaza grljenje i čestitke, a onda na mezarluke da za Bajram obradujemo naše merhume i šehide na Pećanima i Skeli, našim džematskim mezarlucima. Djeca su već dobila paketiće. A sad kod Reše, nekadašnje „jedinice“ NK Berek na prvu bajramsku kafu. Odustajem od odlaska u rodnu Otoku kod Bosanske Krupe, razlog je službene prirode. Medžlis organizira svake godine prijem zvanica u haremu Čaršijske džamije.

U 20 sati su tu svi – gradonačelnik, predsjednik Skupštine, Ranko i Marko, iz Pravoslavne i Katoličke crkve. Red razgovora, red baklave. Politike – ni slova ni išareta. Odjednom bura i nevrijeme i harem se isprazni.

Ponedjeljak, 26. juni

Poseban ponedjeljak

Drugi dan Bajrama. Imami u svojim džematima obišli su centralna šehidska mjesta i proučili sve što je predviđeno protokolom Islamske zajednice (IZ) u BiH. Ovaj je ponedjeljak poseban. Očekujemo novinare iz brojnih medija, jer smo naumili i obavijestili javnost da za ovaj Bajram, zajedno, prvi put, na glavnoj ulici Prijedora uz djevojke pravoslavne konfesije i udruženjima iz nevladinog sektora dijelimo narodu bajramsku baklavu.

Glavna ulica je zaista u znaku devet djevojaka u muslimanskoj nošnji, Elma, Erna, Azra, sa Tijanom, Jelenom i Milom i mnogim drugima. Osjetile su zajedno radost Bajrama. A tek građani! Devet stotina baklava podijeljeno je svim radnicima poslovnih prostora u ulici Kralja Petra. Niko nije odbio, a neki su opet „stali u red“.

Niko djevojkama nije uputio ružnu riječ ili prijeki pogled. A bilo ih je koji su se trzali za novčanike da plate, nije red da se ne ponudi novac. Uspjeli smo zajedno. Održavanje komšijskih odnosa spada u najviše vrijednosti civilizacije.

Ponos me drži jer smo Prijedoru, nakon svega i uprkos svemu, ponudili toleranciju. Baklava je čudo. Pravila ju je Alma, nosila Jelena, dijelio Mile, a jeli Prijedorčani.

Hvala svima što su zajedno s nama jeli baklavu. Doduše, bilo je i nezadovoljnih i ljutih – zamjerili što je baklave bilo malo. Kriv sam!

Utorak, 27. juni

Tužan dan

Težak dan. U dvije minute dvije familije došle zbog smrtnog slučaja. Azrail i za Bajram obavlja svoje. Nema Bajrama u tim porodicama. Ugrijalo…

Još sam pod utiscima od jučer. Osluškujem komentare i kritike. Između toga klanjam namaze i dženaze. Na podne dženaza, na ikindiju dženaza. Da im se Allah smiluje i uvede ih u Džennet. I nama živima da se Allah smiluje i da nam razboritosti. Poslije podne dolaze punac i punica. I badžo najavio dolazak. Hanuma Edina priprema ručak. Navečer izlazim s badžom Mudžahidom. Šetamo, kupim cipele, sjednemo uz kafu. Da razmijenimo koju bez žena. Rečenicu.

Srijeda, 28. juni

Na tabutu sve razdužujemo

Ponavlja se jučer – dvije dženaze opet na podne i na ikindiji. U dva dana četiri čovjeka iz džemata vratila su se svom Gospodaru. Puno, brate. Za ibreta. I dalje je vruće, između namaza uspijem se odmoriti na tren u stanu, a onda opet po istom. Olako shvatamo tabut koji gledamo, ne znajući da je to naš tabut, na kojem razdužujemo sve što zadužimo rođenjem, pa i vlastito ime. Jer nas tad zovu merhumom, a ne po imenu.

Nadan i Saša zovu na kafu, kažu da nije slika s dženaza ne bi me ni vidjeli. Popili smo kafu na brzinu. Žurim na susret s Refikom u Raminu slastičarnicu. Boem i dvije ture limunade. I priča. Umor me sustiže prije nego što sam stigao kući.

Četvrtak, 29. juni

Životne lekcije

Dogovorio sam s Mirsom da mi zamijeni gume, još sam na zimskim. Prošetam kroz Čaršiju da vidim je l’ ostalo šta od Bajrama. Supruga hoće godišnji da se odmorimo, a meni nezgodno reći da sam ja na godišnjem kad sjedim u Čaršiji i pijem kafu posmatrajući i osluškujući ritam grada.

Ima Prijedor neku magičnu nit koju volim otkako sam došao ovdje. Nekad te izbaci iz takta, a nekad se osjećam da nigdje nije bolje nego ovdje. Između tih obala teče rijeka koja se zove život. Ili preživljavanje. Sutra je petak, treba se pripremati za džumu. Najteže je vaziti ljudima, držati predavanja o životnim lekcijama. Šta ja u tridesetima mogu reći onima u osamdesetima, a da oni to već nisu apsolvirali? Lagano će otpuhivati mojih deset minuta vaza u hladovini debelih zidova nacionalnog spomenika kulture, Čaršijske džamije.

Petak, 30. juni

Daljinski s čestitkom

Jutro, završavam detalje hutbe. Odlazak u Medžlis radi dodatnih informacija. Džuma, klasika, uobičajena u Čaršijskoj džamiji. Drago mi je vidjeti momke u safovima, između kojih stane pokoji stari momak, čisto da unese dobnu šarolikost.

Poslije džume, supruga zove na ručak. Još se nisam privikao, ramazanski post me još drži „pod ručnom“. Odlučio sam odmarati poslije džume. Klanjali smo ikindiju, nešto se naoblačilo od Bosanskog Novog, haj’ znaj koji oblak nosi kišu, a koji je samo obojen.

Opet odoh da prošetam Čaršijom, da poselamim koga, da kupim od Nazifa malina i soka, koje je izložio na malom trgu. Hvale ga ljudi, kažu da su mu kvalitetne. Ali nema ga, rasprodao je sve, kažu, za taj dan i ranije otišao kući. Vraćam se kući, akšam će brzo. Džamija prazna. Hodža i mikrofon sami. Ulazim u kuću. Daljinski. Na televizijskom ekranu čestitka: „Zbog neizmirenih obaveza uskoro vršimo isključenja. Vaš Total TV“.

Avaz

You must be logged in to post a comment Login